Literatura

Ban Jelačić ponovo među Hrvatima

Stanko Crnobrnja

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BAN JELAČIĆ PONOVO MEĐU HRVATIMA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ljeta gospodnjeg 198* mjeseca srpsnja - jula sunce je nesmiljeno žeglo i obasjavalo Trg Republike u Zagrebu, nekadašnji Trg bana Jelačića, jara se dizala k nebu. Autobusi su pokrajnjim ulicama tumbali kao u somnambulnosti, a tramvaji su kao narkomani tumarali prugom. Ljudi su se usporenije nešto kretali jer ih oblijevao znoj i sunce peklo u tjeme. To je doba kada se s obližnje tržnice nijesu nosile pretvovarene košare da cimaju kao neku godinu ranije i brižnost na licima ljudi bila je vidljiva.

Na samom rubu Trga čula se svirka harmonike nekako promuklo i vidio se skup ljudi, mali zbog prolaženja ljudi i nezadržavanja jer je mnoge ta kreštava muzika više ljutila, nego osvajala i brige su veće od dokoličenja po ulicama i trgovima. Izbliza skup i nije bio mali i pomalo je prigušivao muziku da se talasima svoga nesavršenstva širi Trgom i jače razbija vrelinu dana. Skup je u krugu slušao melodiju koja je mnoge opčinjavala svojim sadržajem a to je pojačavalo njezinu draž jer je bila zabranjena.

Slijepi pjevač davao je sve od sebe da se zvuci melodije šire Trgom baš zato što su zabranjeni i što se njima navještava neko novo razdoblje i neka nova ljepota života i nova raspjevanost i uskrsnuće spomenika na Trgu koji je mnogima nedostajao kao da je bez toga spomenika Trg nekad doživio katastrofu i sve te godine kao da na Trgu nije bilo života.

Slijepi pjevač je bio patuljasta rasta. Bio je dinamičan, ali se nije mogao svojom pjevanijom oteti svojoj frivolnosti, pobuditi simpatije žaljenja što se tako nesretno rodio. Razvlačio je harmoniku s nekim razbludnim ushićenjem a zvuk njegova glasa, što pomalo provukao, što zbog svoje priproste ljepote, nije opčinjavao slušaoce, ali ih je zbog melodioznosti prikivao za vreli asfalt na Trgu.

Završivši melodiju slijepi pjevač je malo predahnuo, obrisao znoj i uzeo gutljaj vode iz plastične flašice sigurno natočene na obližnjem Manduševcu.

Slušaoci koji su ga okruživali darivali su ga, posredno. Naime, pored njega stajao je mladić, ili se to samo tako moglo reći jer mu je lice bilo staroliko i nekako sav siv u licu uzimao je novac. Novac je trpao sebi u džepove, ali je nešto stavljao i u džep hlača i jakete slijepog pjevača. Ni slijepi pjevač nije bio po godinama star, ali kao da je iz djetinjstva prešao odmah u starost.

Ovo društvo pod utjecajem zvukova nespretno i trapavo izvedene melodije nije se sasvim razlilazilo jer su jedni odlazili a drugi prilazili i čim bi vidjeli slijepog pjevača ostajali su i čekali.

Predahnuvši i malo pokvasivšti vodom grlo slijepi pjevač je počeo lagano prelaziti preko dirki harmonike i zvuci su se lagano sjedinjavali s bubnjićima u ušima prisutnih. I opet mu se zvuci harmonike stali širiti, a budući da se radilo o uličnoj priredbi gdje je toga mnogo moglo proći i bez prolazne ocjene stala se razlijegati pjesma:  – Ustaj bane Jelačiću hrvatski te narod zove! I ljudi su to slušali i slušali.

S neba je sve to gledao Bog. Nije bio pored svog prijestola i nije bio sam. Bio je okrenut, gledano iz zemaljske perspektive tamo gdje sunce izlazi, ali svjetlost koja obasjvavaše Boga i sve oko njega nije bila kao svjetlost Sunca. Ona je ljudsko oko opčinjavala svojom ljepotom i snagom da se to ne da ni opisati. I sve što je okruživalo Boga imalo je svoj naročiti izgled i ništa nije bilo naliko na ono što je izgradila ruka čovječija. Materija koja nas okružuje ne daje dovoljno mogućnosti da se u to pronikne. Teško je samo boje usporediti sa zemaljskim i sve to, kako god pomislio da usporediš s nekim predjelom ili ambijentom na zemlji moraš doživjeti neuspjeh u uspoređivanju. Bog je stajao u svojoj veličini koja se razlikuje od ljudske tako da mu se nije moglo vidjeti lice ni on sam baš sasvim izoštreno zbog svjetlosti koja je bila jača s njegove desne strane.

I baš s te strane u nekom za nas zamišljenom razmaku od Boga stajao je patrijarh Rajačić i nasuprot njemu i pomalo nesimetrično kao u nekom prdjelu toga ambijenta nalikog na poluluk kao na posljenjoj večeri sjedio je apostolski izbor s Hristom u sredini. Broj apostola nije bilo lako utvrditi jer poslije samoubistva Jude iskariotskog, pa briranja apostola Martina i onda svjetlošću nebeskom okretanja apostola Pavla u zemaljskom životu apostolima poslije Hristova odlaska u nebo po Božijoj volji i ispred svih dalje od Boga, ali bliže apostolskom zboru nego patrijarhu Rajačiću kao da lebdi i ne dodiruje bosim nogama taj neobični podijum bila je Blažena Djeva Marija. Bila je u bijeloj haljini do ispod  koljena i neskopčanom do grla s okovratnikom kako se može vidjeti na haljinama u svjetovnoj nošnji. Vlasi njezine bijahu crne i obrve, a boja očiju je ostala skrivena ispod trepavica i neka tuga je zaklanjala njezin pogled. Imao se osjećaj kao da je razdaljina bila mala između Trga i ovoga nebeskog ambijenta i da se čula muzika koja je stvarala neugođaj u odnosu na zemaljska savršenstva, a s ovim nebeskim i tekajiš (pogotovo).

Patrijarh Rajačić je stajao mirno kao da nešto iščekuje jer ovdje nije slučajno, ali nije znao namjeru Boga. Njegove duge vlasi na kraju nekako u veliki uvojak srebrnaste, a isto tako odjeća srebrnaste boje, ali nije bila nalik na svećeničku odoru zemaljskog kroja kakvu su nekad nosili patrijarsi ili kako je nose danas. Od krune nije bilo ni traga. Apostoli su bili odjeveni slično kao na zemaljskim slikama samo su Isusove vlasi bile zlataste. Teško je bilo odrediti vlasi na glavi Boga. Gusto su se talasale u valovima prema ramenima dok se drugo rame jedva naziralo i ono što bi se moglo nazvati odjeća bilo je nalik na boju srebra s crnim prugama koje su se meridijanski pružale prema podijumu. Na meridijanskim prugama su u odmjerenom razmaku bili crni trolisti kao srasli za crne pruge.

Muzika je i dalje ljuljala narod je prilazio i odlazio i činilo se da uličnoj priredbi nema kraja. Pratilac slijepog pjevača kupio je novac i trpao sebi u džep a ponešto je stavljao i slijepom pjevaču u njegove džepiće jer njegova odjeća se gotovo i nije razlikovala od dječije. Bog je sve ovo gledao i nije se oko njega osjećalo neko uznemirenje. I onda opet raštimani glas malog slijepog pjevača glasno zatrubi: – Ustaj bane Jelačiću hrvatski te narod zove!

Odjednom se prema Bogu kao iza hridi, ili je to neki sazdani zid raja nalik na hrid pojavi ban Jelačić. Išao je vojnički nešto brže od laganog hoda prema Bogu, a ono opet: – Ustaj bane Jelačiću!

Ban Jelačić je bio u svojoj zemaljskoj veličini, ali kao da se vratio u godine kada je bio oficir carske Austro-Ugarske vojske. Bio je bez perjanice i vlasi njegove nalike na tamnokestenjastu boju i brkovi mu bjehu takvi. I lice njegovo kao i lica svih bijahu bez bora samo se na licu bana Jelačića oličavalo neko bljedilo i kao da je obuzdavao neki nemir u sebi koji je Bog dozvolio da ga osjeća. Vojnička bluza bila je boje kao što je odjeća carinika, ni sivomaslinasta ni tamno žuta i na rukovima tri širita krem boje. Hlače su mu bile boje širita i dodirivale su cipele da se čarape nijesu mogle vidjeti. Sve je to stvoreno i nestvoreno, samo po sebi postalo. Sva su ta tijela duhovno sazdana bez čvrstine i krutosti i ništa ih ne bi moglo uništiti. Ban Jelačić je ostao pred Bogom na odstojanju da je mogao gledati Boga i slušati treštanje muzike na Trgu.

Bog progovori: – Sine Nade slušam ovu muziku na Trgu Repbulike u Zagrebu koji je nekad nosio tvoje ime, ali je neko ime imao i prije tvojega i malo sam dopustio da i ti čuješ ovu ariju i da čuješ zazivanje i ja se trudim da ti odoliš ovim zazivanjima.

Ban Jelačić je gledao prema Bogu i nije se usuđivao da ga gleda ravno u oči bar su njegove oči tako bile ustremljene prema Bogu jer je ban Jelačić jedino mogao da zna kako gleda u Boga, Djeva Marija, patrijarh Rajačić i apostolski zbor. Ban Jelačić nije ništa rekao, ali se po njgovom pogledu moglo vidjeti da moli odobrenje i da ode narodu koji ga priziva. Bog je dobro razumio što ban Jelačić hoće jer je znao koliko je ono ljudsko i ostatak zemaljskog u njemu jako i zato reče patrijarhu Rajačiću: – Sine Nade, kaži sluzi mojemu Sinu Nade, nekadašnjem banu na prijestolju u Zagrebu, koje sam mu dodijlio i na koje si ga ti voljom mojom posvetio, kad sluga moj Sin Nade na tronu mojemu  u Zagrebu, a Sin Nade kojemu darovah prijestol bješe pravedan što se tiče  slugu mojih nije se odupirao Duhu Mojemu kojim si ga blagoslovio na banskom prijestolu, da ne ide ponovo među Hrvate. Išao je Karljević Marko među Srbe, ali ne bi bilo dobro da mu detaljno to kažemo, a to je na Zemlji u knjizi zapisano. Ima još jedna zemaljska molba koja je upućena Mojsiju kojeg sam ja imenovao da izabrani narod moj izvede iz egipatskog ropstva, a molbu je uputio veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević i to je palo u vodu. Duh Sveti je sve zračio i zenit njegove svjetlosti je bio između Isusa koji je sjedio među apostolima, i Boga.

 Priredba na Trgu  se nije završavala i ban Jelačić nije odustajao od namjere. Slabo je slušao što mu je patrijarh Rajačić kazivao o doživljajima Kraljevića Marka i uz to mu je napomenuo Bog da on neće doći samo među Hrvate, već će doći i među Srbe, a i među one koji ostaviše vjeru otaca i crkvu koju je sin njegov ostavio na zemlji. Ban Jelačić je sve manje slušao, priredba na Trgu je sveudilj trajala i Bog donese odluku da ga pusti na zemlju. Jedino je Isus čuo i Duh Sveti svjetlošću isijavao kad je Bog rekao: – Sine moj ljubljeni koji si po mojoj volji pozovi anđela Gabrijela i po Duhu mojemu će Sin Nade krenuti vođen anđelom do grobnih vrata u groblju u Zaprešiću gdje će se grobna vrata otvoriti i Sin Nade će se pojaviti u svojoj odori kao na nekadašnjem spomeniku koji je s onoga Trga gdje traje ona ulična priredba. Konj njegov mora da se pojavi čim se ponovo zatvore grobna vrata.

Djeva Marija je zaustila da nešto kaže jer se na licu njezinu vidjela uvrijeđenost i ban Jelačić je to vidio i kao da je dugim pogledom to želio da upije u sebe, ali Bog ništa više nije dozvolio. U isti čas na Trgu je zamuklo pjevanje.

Bog je pogledao bana Jelačića i vidio njegovu pripravnost da pođe na zemlju i reče mu: – Sine Nade u nekim trenucima će da ti bude teško i ja sam te osigurao da ti ništa na Zemlji ne može nauditi, ali čim izgovoriš moje ime, jer ću ja s tobom biti Duhom Svojim, ti đeš se vratiti odakle sada ideš.

Anđeo Gabrijel je poveo Sina Nade, nekadašnjeg bana u Zagrebu na krilima Duha Svetoga prema grobnim vratima kod grobljanskog spomenika u Zaprešću.

II

 

Ljeta Gospodnjeg 198* u gluho doba noći urečenog dana u zaprešićkom groblju pomakoše se ploče iznad groba bana Jelačića. U isti čas se vratiše kao da se nisu ni pomjerile s mjesta i kraj spomeničkog zdanja stajao ban Jelačić isti onakav kako su kipari izvajali njegov spomenik u Zagrebu gdje je bio dugi niz decenija do njegova uklanjanja.

Noć je bila mračna jer su nebo prekrili crni oblaci koji su plovili nisko. Ništa se nije vidjelo od velike pomrčine i sam grof Jelačić krene stazom od ovog mjesta. Mogao je nazreti samo da je taj spomenik i sve što je oko njega zapušteno i da u mraku daje žalosnu sliku. Vidio je nekako spomenike i sjetio se da je u groblju i zato je žurio da što prije pronađe grobljanske vratnice i da se nađe izvan grobljanske ograde. Nije ni znao da ga kroz taj mrak vodi anđeo Gabrijel. Počela je padati kiša neka osvježavajuća koja je uklanjala grobljanske mirise jer obično su groblja kod nas opterećena velikim hrpama smeća od vijenaca i pokupljenih nedogorjelih svijeća i kandila i drugog smeća koje donose posjetioci koji tu ne dolaze zbog žalosti, već bog zna zbog kakvih hirova. Suha trava po uglovima groblja mirisala je oporo i svatko bi želio da što pšrije napusti grobljanski mir.

Došao je do grobljanskih vratnica ili izlaza iz groblja, nije mogao da se snađe i kiša je padala i spirala prašinu sa spomenika. Ban Jelačić pomisli kako nema ozona i volio je ovaj pljusak koji je pričišćavao vazduh i predavao se osjećanju zemaljskog života ali ga trgnu frktanje konja. Krenuo je u tom pravcu i već su se  oblaci razvlačili a na nebu se pojavio pun mjesec i on ugleda svoga konja. Bio je to konj jedan od nekoliko konja koje je jahao u svojoj vojničkoj karijeri, ali je osjećao da on sam, kako god je tu na zemlji nije tjelesan i osjeća snagu toga konja kojega će jahati i ispitivati zašto ga zovu da ponovo dođe među njih, mada, sjetio se da se razbolio od bolesti koju nije razumio i koja ga je odvajala od ljudi. Nije mislio kako će hraniti konja kao da ga je držao osjećaj da će to umjesto njega raditi vojnici, ali on nije ovdje da se zanima vojničkim pitanjima i sudjeluje u vojničkoj službi. Nije znao da u knjigama o njegovim vojničkim poduhvatima nije napisano sve u superlativu pa ni njegovi politički potezi i rješenja. On je na zemlji ima konja i mora da se čuva da ne izgovori – Bože! Smije na Boga misliti koliko hoće vidjet će što će se dogoditi dalje.

Oblaci su nestali razvedrilo se i on je mogao slobodno da hoda. Osjećao je dah slobode kakav nije osjećao u svom nekadašnjem životu i kad je ulazio među kuće iznenadio se kad se upališe svjetla kakva on nekad nije pamtio na zemlji. Bile su obasjane i kuće i ulice i iz nekih kuća vidjelo se isto takvo svjetlo na prozorima. Kroz prozor je dolazio snop zraka kao bljesak i tako je bljeskalo kroz prozore. Idući pokrajnjom ulicom koja nije bila osvijetljena. Zaustavio se pod prozorom i bacio pogled unutra. U sobi je sjedio mlad muškarac ispred stakla iz kojeg je bljeskalo. Na tome staklu su se vidjele slike koje mu kao nekadašnjem vojniku i nisu bile strane, ali takve slike se nekad nijesu pojavljivale sve se to odvijalo uživo i sam sebe nitko nije vidio.

Na stolu je bilo pivskih flaša  i šalica iz kojih su pili kavu. U sobu je ušlo još mladih muškaraca i zaustavili su oči na tome neobičnom prozoru gdje su slike tako primamljive bile za njihove oči.

Ovi su najbolji za vojsku pomisli ban Jelačić, ali se trgnu jer zbog vojske nije došao. Ljudi su se rasporedili ispred kutije iz koje je bljeskalo i odjednom se onaj kojeg je ugledao prvog trgnu, kad primijti da je prozor nezaštićen i da netko može da gleda unutra. On priđe prozoru i navuče zavjesu, ugasi svjetlo i sad se pod prozorom ban Jelačić mogao slobodnije osjećati. Nije ga zanimala kutija iz koje bljeska, ali su ga zanimali ljudi. Čuo je da je ovaj mladi muškarac rekao: – Dosta je bilo politike bumo zrušili Jugoslaviju i bude opet  Nezavisna Hrvatska a nek malo gledamo konkretne stvari.

Ovim prvim doživljajem na zemlji ban Jelačić je bio zbunjen. Nije ni primijetio da je hodao pokrajnjim ulicama gradića i zavele su ga kuće jer takvih kuća negdar obični ljudi nijesu imali. Izbasao je na kraj gradića i našao se na pustoj centi. Prvi susret sa životom na zemlji nije ga oduševio poslije toliko decenija koje premašuju vijek. Trgnuo se iz tih misli kad je ugledao svjetla i čuo neko brundanje i to se primicalo k njemu i konju velikom brzinom. Vidio je ljude koji su se primicali k njemu i konju velikom brzinom. Vidio je ljude koji su znatiželjno gledali na njega i konja promunuvši pored njih. To ga je navelo da uzjaha konja i jaše, ali je osjetio tek po topotu kopita da su ceste drugačije nego nekad. Konj je jurio kroz gluhoću noći kao pomahnitao. I svagdje su od Zaprešića uz cestu bile kuće i bi mu lakše kad se našao na putu gdje nema kuća i više nije bilo onih samohodnih svjetiljki i to mu olakša snalaženje. On nije ni znao da je to područje Zparešića jer nije znao gdje se pojavio, a nije naišao u osvijetljenom naselju ni na kakav natpis. Pustio je konja da ga nosi kud hoće. Osjećao se miris sijena i ovdje nije bilo kiše i bilo je manje prašine, ali je osjećao miris koji draži nosnice i kad se toga uplaši to prestade, a on nije znao da su to prskani kukuruzi i odluči da skrene u polja i da predahne od prvih utisaka. Došao je do plasnice sadjevenog sijena i sjahao s konja. Vidio je u mraku da je tu netko ležao i konj je počeo da jede sijeno.

Ležaj je ostao slobodan, a ban Jelačić je stajao pored konja. Nije ni primijetio da tu dolje na ležaju od sijena nešto ima. Počelo je šuštati lišće kukuruza i iz kukuruza se pojavi ženska prilika.Išla je prema sijenu i pravo k ležaju. Kad je došla do ležaja naglo se trgnula jer kad je otišla u kukuruz tu u blizini nije bilo nikoga. Stala je pored ležaja i upitila došljaka: Ko ste vi?!

Ja sam, madam, ban Jelačić Sin Nade i koji ponovo dolazim među Hrvate koji me zovu pjesmom: - Ustaj bane Jelačiću - , mada me je patrijarh Rajačić, Sin Nade opomenuo da ću doći i među Srbe. -

Ja sam Sofija Mlinar, profesorica filozofije ili bolje rečeno nijesam ništa kad sam se propila i izgubila se u vremenu i prostoru. Došla su bane teška vremena i kako ne bi bila teška kad je jedan američki profesor filozofije izjavio da više nema filozofije jer više nije potrebna. Doduše, ja sam se propila nešto ranije kao da sam sve predosjećala pa i ovu nesretnu izjavu, i da  li će se filozofija utopiti u ljudsku glupost to ne znam. i ne mogu vjerovati da si ti ban Jelačić, a čula jesam da  pjevaju tu pjesmu, a pjesma je zabranjena, a šta je zabranjeno to je nedopustivo da se pjeva. Ako se pjeva slijede kazne. U svemu si nalik na onoga bana, spomenika, ali sada imaš kosu i nekako si kao iz mladih dana i sve je to nalik da se može dogoditi da si ti obješenjak i da si se tako opremio da iskušavaš ljude. Sad su ljudi ljuti jer se kriza povećava i bilo bi dobro da se ostaviš tih igara. Nije Hrvatska u Austrougarskoj Monarhiji. Sada je na području gdje žive Južni Slaveni, Jugoslavija. I ta Jugoslavija je dužna drugim državama dosta novca i sve se poljuljalo. Sve se zna sve je zapisano i teškoće bi se mogle prevladati, dug vratiti. Na pomolu je rušenje te države, a ako si stvarno ban Jelačić bio si, kako reče Matoš, - ilerac - i kad se osjećaj probudio iz pospanosti da su Južni Slaveni bili nekoć mnogo bliskiji i da među tim slavenskim plemenima i nije  bilo nikakve razlike, ali ni takve jednobraznosti koja bi rastočila raznolikosti i ta ideja i osjećaj probuđen iz zapretnosti evo svijetli bliže osamdeset godina. Sad će, bojim se, dobiti težak udarac jer - svet je ponorel - kako kažu naši Zagorci.

- Ako netko hoće rušiti državu, zašto mene pjesmom zove, ja ni Austro-Ugarsku nisam rušio, bio sam joj vjeran - pomisli ban Jelačić. Nije rekao Sofiji Mlinar da je to već čuo od onih što su poslije neke vijeće ostali da gledaju one - brezobraštine kako su govorili ljudi u Glini gdje on komandovao graničarskim regimentama.

- I sama - poče Sofija Mlinar - počinila sam tešku grešku.

Spanđala sam se s politikom jer sam mislila da ću tako osigurati sigurniju egzistenciju i napustila sam učionicu, a moji đaci su me bez daha slušali, ali ja hoću biti direktorica jer su bili najavili ukidanje gimnazije, a oni školu ubogaljiše. Nisam bila neka ljepota, ali moji đaci, muškići su me jako gutali očima kao da sam glumica na pozornici, a oni moji gledaoci u teatru. Strah je nadvladao i ja sam iako - filozofija - podlegla dražima politike. Zakucali su mi na vrata i ja sam te izvitoperene posjetioce neoprezno slušala i to mi se osvetilo. Filozofi su slabi i ne mogu ništa zaustaviti  i preokrenuti nabolje, ali nisam smjela ravnodušno ući u politiku, i, iako se s njom nisam spanđala to se shvatilo kao moj blagoslov. Našla sam se na margini među onima koji su reformirali školu, ali sam tamo bila. Istina je, da filozofija nije istjerana iz škole do kraja, ali je dovedena u sluganski položaj isto kao što ju je politika asimilirala i postavila kao svoju kućnu pomoćnicu. Od svega ovoga ban Jelačić nije ništa razumio jer kretanja na zemlji zna samo Bog, ali je osjećao da je politika i njega koristila u svoje ciljeve, ali on sada nema ništa ni s vojskom ni s politikom tek što se u ovoj mračnoj noći kreće po zemlji a već se isprečava pred njega rušenje države i on o toj državi ne zna ništa i živi sada ovdje sam jer susreta sa ljudima osjeća neće biti. I ova Sofija Mlinar kad se otrijezni i ona će se s njim šegačiti.

Ako bane dolaziš s neba da li si tamo vidio Josipa Broza Tita? - upita ga Sofija Mlinar.

Ovo provokativno pitanje nagna bana Jelačića da uzjeha konja i da ostavi Sofiju Mlinar neka ona melje u svom mlinu koga hoće i šta hoće.

III

Konj je jezdio kroz noć. Noć je bila topla i mirisala na trave i cvijeće. Osjećao se miris pokošenog sijena. Javiše se prvi pjetlovi i prekinuše noćni muk. Konj je usporio i valjalo se zaustaviti. Išli su poljskim kolnikom i pojavila se mala ledina ispod gorostasnog hrasta. To je neobičan hrast. Rastao je iz jednog korjena i vidjelo se da je sa svake strane debla crta što je značilo da deblo nije jedinstveno, ali njegov obuomjer bio je jedinstven i iz daleka je to hrast a ne neki hrastovi, sijamski blizanci, jer krošnja nije izgledala da su to dvije krošnje: sve je bilo jedinstveno, ali nije sačinjavalo cjelinu. Ni na koji način ne bi mogao oboriti jednu polovinu toga stabla da druga ostane uspravna. Bio je prirodni fenomen kakav ban Jelačić nije vidio za svoga života, ili je to stablo tada tek počelo da raste pa pored njega nije mogao ni proći. Konja nije morao vezati, ovdje ga nije ni mogao svezati. I tu je bilo sijena kako su pokosili travu po toj ledini i tu na ležaju od sijena netko je spavao. On legne i zaspi. Pod ovakvim stablom uvijek ima zaklona i hladovine. Konj je ostao pored njega kao da stražari.

Sunce je bilo visoko na nebu i insekti su zujali i hitali na sve strane, naročito je bila velika hitnja pčela, ali livade su mirisale na sve strane.

Konj se muvao i mlatio glavom. Lupao je kopitama o zemlju i rastjerivao repom muhe i obade. ovo lupanje konjskih kopita i frktanje konja probudi bana Jelačića. On se prignu i sjede. ovo ga je podsjećalo na neka davna vremena i zemaljska odmaranja, ali frktanje konja ga upozori da netko dolazi. Čuo je ženski razgovor i sjetio se Sofije Mlinar i razgovora s njom. Vidio je da je kukuruz velik i kao iz tunela pojaviše  se dvije žene poljskim putem i lagano razgovarahu. Konj je frknuo i žene se osupnuše i stadoše na ivici hrastova hlada. Malo su se uslobodile i rekle: "Dober den"! "Dobar dan" reče ban Jelačić i bi mu ugodno kad ugleda dva prijazna ženska lica.

Vidjevši njegovu odjeću ženu kao da nešto taknu i uputi pitanje: "Gdo ste vi"? "Ja sam Sin Nade, Jelačić ban": "Vi ban Jelačić", gotovo kriknu žena - Jezuš Marija! Ban Jelačić je davno hmrl" i žena zausti da glasno zaplače od straha. Druga je opomenu: "Naj se jokati, gremo". Žene otrčaše koliko su ih noge nosile. Za njima su išla dvojica muškaracva. I oni se zaustaviše i začudiše se kad su čuli da s njima razgovara ban Jelačić.

"Ne bojte se, što se bojite svaki dan čujete pjesmu u gostionicama - Ustaj bane Jelačiću - i ja sam tu.

"Mi s tom pulitikom nemamo nikaj, mi smo težaki, delamo v tvornici i pri hiži, kaj mi, i kaj mi moremo, mi smo bokci." I oni odoše. Sve ovo sneveseli Sina Nade, Jelačića bana. Iako je bila vrućina on krene prema konju koji je frktao i lupao nogama. Vodio je konja za ular i hodao poljskim putom kao između zidova jer je kukuruz bio gust i s jednu i drugu stranu puta. Više nije bilo nikoga u blizini. Čuo je nekakvo brundanje, a onda vidio da se nešto samohodno kreće. Nije top  i ne vidi konje a iza njega ostaju kao valovi tragovi sijena. to je neki mladić ugrabljavao sijeno traktorskim grabljama. Nisu njega te novotarije zanimale on uzbog njih i nije ponovo na zemlji. Uzjaha konja i konj počne kasom promicati putem. Osjećao je da noćas tuda nije došao, a od hrasta je vodilo više putova i njemu je bilo svejedno kojim će krenuti.

Primicao se cesti u koju je ulazio poljski put. Sad je tek videio da nekada takvih cesta nije bilo. Znao je da se još nekada tragalo da se pronađe vozilo koje ne bi vukli konji i sad je toga bilo na pretek. Bilo mu je svejedno koje je ovo doba dana i zemljišni prostor,on se mora navikavati na svu ovu buku i sve što je novo na Zemlji. On je jahao pored grabe. Grabe su jarci pored ceste i dijelovi prostora pored ceste bili su obrasli dračom i trnjem i posuti prašinom da ga začudi da postoje leteće kućice a da nema takvih da pokose tu trevu. Prolaznici su se osvrtali na ovog neobičnog konjanika, ali on nije htio da se s njima utrkuje. Njemu se nikuda ne žuri. On je došao da vidi zašto ga Hrvati zovu i zašto su tako tugaljivo raspjevani. Došao je do jedne gostionice blizu benzinske crpke i čuo glasnu pjesmu: "Ustaj bane Jelačiću hrvatski te narod zove"!

On se nekako oraspoloži i pomisli kako će sada s ljudima razgovarati kad se oni ispjevaju. On, zna se, ne pije zemaljska vina i ne jede kruh zemaljski. Hranu mu je lako zaobilaziti, ali zna on što je čovjek i zna da je vojska uvijek voljela rakije. Sjaha s konja ostavi ga u hladu i uđe u gostionicu.

Ušavši u gostionicu zapljusnula ga je pjesma koja je odzvanjala i odbijala se o zidove i strop i izlazila kroz otvorene prozore i vrata. Basovi baritoni su gušili tenora i talasi ove zabranjivane pjesme ludo su odzvanjali u bubnjićima svojom prijetećom zvonkošću.

Gostioničarevi gosti se nisu osvrtali na ovog posjetioca kao da u gostionicu nije ušao zbog njih, a gostioničar ga je začuđeno gledao. Neko djevojče golog trbuha brisalo je stolove i šank, a pjesma se orila još jače i žešće nego slijepog pjevača s Trga Republike. Znojava tijela izvođača njihova čvrsta ramena, mesnata prsa i salasti trbusi kazivali su da se ne živi loše iako nije kako prije koju godinu. Mnogi od ovih na poslu nijesu tako rasipali snagu kao sada kroz pjesmu. Pjesma se utišala i ban Jelačić pomisli kako je došao trenutak da se s ljudima zbliži i razgovara i ima jedno slobodno mjesto jer su tu dva stola u jednoj cjelini. Došlo je djevojče, mazno ga je pogledala i zamoli što želi.

Ne želim piti, ja ne pijem zemaljska vina, želim malo da razgovaram s ovim ljudima. Gosti ga radoznalo pogledaše. Oni mu nisu pridali neku pažnju. On krene prema stolu gdje je bilo prazno mjesto, ali pogledi gostiju kao da ga zaustaviše. I on stade.

- Slušam vašu pjesmu - poče ban Jelačić - i zanima me zašto me zovete.

- Mi nikoga ne zovemo u pjesmi mi pjevamo pjesmu koja je zabranjena i posvećena je banu Jelačiću i mi tako izazivamo vlast i prkosimo joj . Mi znamo da ban Jelačić ne može doći, ali nas pjesma hrabri jer se moramo obračunati s komunjarama, jugoslavenskom vojskom i Srbima.

O komunjarama i jugoslovenskoj vojsci nije znao ništa. On je komandovao u austrougarskoj vojsci, ali ga začudi kad spomenuše obračun sa Srbima.

Ja sam ban Jelačić i došao sam ponovo među Hrvate, ne znam ništa o jugoslovenskoj vojsci i o komunjarama, ali  znam da se Hrvati  nijesu nikad obračunavali sa Srbima i posebno što sad zazivate mene i hrabrite se mojim imenom, to mi je krajnje nejasno. Srbi su bili moji vojnici i bili su dobri vojnici, znam da sam bio nemilosrdan kad odu i kupe kod Turaka soli. Naređivao sam da ih isprebijaju, doduše, to se desilo i Hrvatima, ali njih je u mojoj vojsci u vojnoj Krajini bilo manje.

Prvak u pjesmi, planu. - Ti kažeš da si ban Jelačić -, zausti da nešto prostački kaže, ali vidjevši djevojče uzdrža se od prostačenja, - a govoriš o Srbima kao da se kod nas ništa ne događa.-

- Ovde se nema šta događati. Tu Srbi nikad nisu živjeli, a  što su živjeli u Vojnoj Krajini to je povijesna realnost i koliko se ja kao vojnik u povijest razumijem, mada sam u njoj sudjelovao.

Jedan izdvoji svoje mišljenje i stane da smiruje uzvitlanost za stolom.

Gospon je sigurno lala pa se tak obukel kak bi glumil bana Jelačića i kak zgodno bi bilo da se nikaj ne dogodi jer ak se dogodi ono kaj je zacrtano, onda ne bu dobro. A lale su vsi od Novske do ruzmunjske granice. - Zborovođa ga prostrijeli pogledom. - to nigdar da više nisi rekao. Nema podjele:  Dalmatinci, Šokci, Lale, Bunjevci, Slavonci, Bosanci, Hercegovci - Hrvatska do Zemuna i Drine, i glavni pozdrav će biti - Boog! -

Nema više drugač u Zagrebu, drgač u Splitu i drugač u Osijeku.

- ti burazeru - obrati se banu Jelačiću - imaš pravo na svoju zabavu i šegačenja, ali nama nije do šegačenja. Mi moramo od Hrvatske stvarati Švicarsku. - Iza drugog stola začuje se grohotan smijeh.

Švicarsku na Balkanu stvoriti i takvi neradnici kao ti da je stvore koji idu u firmu da dobiju plaću, a ne da rade i kojima samoupravljanje jako godi. - Zborovođa podignu obrve i krenu da ustane i pođe prema samcu za stolojm. Gostioničar koji se spremao da ode, jer sve poslove je vodila ova mlada šankerica, sad se zadrža. Godilo mu je da ima ovakvi rastrošnih gostiju, ali tučnjave nije volio, ni posjete milicije naročito u ova smutna vremena.

Pogledavši na bana Jelačića zaborovođa se vrati na stolicu i uputi pogled na samca za stolom. - Upamti: ovo nije Balkan, ovo je Zapadna Evropa, a mi ćemo se još sresti.

Gosti se počeše spremati za odlazak. Zborovođa spremno plati i dosta pakosno pogleda na samca za stolom, ali mu više ne priprijeti i odoše automobilima. Gostionicom je zavladao muk. Gostioničar se bojao milicije, ili se nije bojao nikoga nego ga je neki strah, proizvod vlastite duše mučio. Ban Jelačić je stajao iako je mogao da sjedne tamo gdje je namjeravao. Da bi razbio muk, gostioničar je želio objasniti što se to događa jer mu je bilo jasno da je ovo neznanac i zato mu objasni da je taj zborovođa Hercegovac, rođen blizu Bradine, rodnog mjesta poglavnika Ante Pavelića, koji je bio na čelu tzv. - Nezavisne Države Hrvatske. -

Ban Jelačić nije znao ništa o Anti Paveliću ni o tzv. - Nezavisnoj - i gledao je po ispražnjenoj gostionici i osjećao se zbunjen. Napustio je gostionicu i krenuo prema konju. On je u hladu mlatio glavom i lupao nogama. Sunce je odavno otišlo iz zenita i on odluči da opet ode negdje u hladovinu i da pokuša  izaći iz ove zbunjenosti. U pjesmi ga pozivaju, a kad on dođe  do ljudi oni bježe od njega i ne vjeruju da je on ban Jelačić, a on ne može još da se snađe i dođe do Zagreba tamo bi se lakše snalazio a neće nikoga da pita i da se čude kako on nekad ban pa ne zna da ode do Zagreba.

I ništa ne shvaća što to oni hoće i zašto ga zovu i sada i prije više godina.

Nije se želio vraćati onome hrastu već skrene na sporednu cestu. Jahao je i tuda nisu prolazile samohodne kućice. bio je željan prave hladovine i zato se oraspoloži kad se ponovo nađe u livadama gdje je bila velika vrba i izvor. Tu navrati i sjedne pored izvora. Nije stvarao neki plan prepustio se događanjima i valjda će doći trenutak kada će se pojaviti prilika da ga uzmu u naručje i kažu mu zašto ga zovu. Sjedio je spokojno i gotovo da dremne. Konj je lupao nogama i poče frktati. Banu je bilo svejedno što se događa s konjem. Imao je trave da pase i vode da pije, ali je začuo dahtanje i ugledao velikog psa i za njim je išao postariji čovjek koji je držao psa na lancu.

Sam Jelačić vidje da pas vodi gospodina koji je dolazio puteljkom. Opazivši konja i bana Jelačića pas je zacvilio, a čovjek se naprezao da se odredi u ovom dobu dana i livadskom prostoru koji je dobro poznavao i da odahne pod vrbom pored izvora gdje je mnogo puta došao i odmarao se sam ili nekada u ženskom društvu. Ovaj neobični susret u šetnji po krajoliku ga razvedri jer odavno nije ovdje ni s kim razgovarao.

- Dobar dan - pozdravi Želimir Livadić! -

- Dobar dan - otpozdravi ban Jeačić! -

- Osjetio sam da nekoga ima u hladu kraj izvora, ali sam čuo frktanje konja i to me naročito ushitilo jer ovim livadama davno nema konja. Nema ni goveda, a slabo ima i naroda. Rade traktori više i to na brzinu pokupe i ona nekadašnja ljepota sakupljanja sjena izčeznu pa i sjeno kao da ne miriše kao nekad.

Oprostite s kim razgovaram ja veoma slabo vidim jer sam se razboleo od šećerne bolesti pa se nisam čuvao i mislio sam da se to meni neće dogoditi jer sam dobro vidio i bio pun snage. Tako sam obmanuo sam sebe.

Mi učitelji, a sada više nema ni učitelja sve sami nastavnici i profesori pa i sam ne znam više šta sam, učio sam druge a sebe nisam naučio. Možda bi mi se sve ovo dogodilo, ali da sam se čuvao sada ne bih sebe prekorijevao. Sada je moderno reći: - Dok se čuvaš i bog te čuva - Nisam čuvao sam sebe a Boga nisam priznavao, a i ovi što se toliko zaklinju u Boga sve svoje zakletve izgovaraju napamet kao papagaji.

- Volim što ste došli. Ja sam ban Jelačić Sin Nade, nekadašnji hrvatski ban i prije toga časnik austrougarske vojske! -

Profesor Želimir Livadić kao da učini napor da mu se vidni živci pojačaju i nekako u tom trenutku ugleda grofovo lice.

Sve je na vama nalik kao što je bilo na spomeniku samo imate kosu i lice vam je iz nekih godina koje nisu bile obuhvaćene kada su vajari vajali spomenik bana Jelačića. Lice vam je iz nekih godina… ne znam, ali nije nekadašnje vojničko. Ja sam slijep gotovo i ovaj pas me vodi i vjeran mi je drugoar. Svi su me napustili i moji nekadašnji đaci se više ne javljaju, a kleli su se da me nikad neće zaboraviti i u neka vremena su i došli, a sada sam otpisan.

Slabo mogu vjerovati da ste vi ban Jelačić, ali nek vam bude, jer, sad je moderno da se zaziva ban Jelačić u pjesmi, ali pjeva se pored zabrana i pjesma - Aoj vilo Velebita -. Pjesma je  pjesma, ljudi ne vole zabrane, ali i osjećanja pod kojima ih pjevaju nisu blažena. Ako se u glazbi osjeća, vokalnoj ili instrumentalnoj, nešto prijeteće i zlokobno onda to nije ona veličanstvena muzika koja blaži i liječi svaki katar duše. I ti dolje s juga Hercegovci, Bosanci, Dalmatinci u što traće svoj glas kao da nema još dobrih pjesama. Na kraju oni tom pjesmom - Ustaj bane Jelačiću plaše Srbe, a ban Jelačić se sa Srbima nije nikad svađao, a zna se da ih je kao vojnike kažnjavao.

- Ovo je najpametnije što sam do sada čuo otkad lutam ovim krajolicima - izgovori ban Jelačić s osobitim raspoloženjem.

- Ali i Srbe ponekad - otpoče profesor Livadić - napusti pamćenje jer su komunisti toliko bili opterećeni Marksovom ocjenom kad je ban Jelačić vodio Hrvate na mađarsku revoluciju, ali to je činio i patrijarh Rajačić jer je on bio sa Srbima. Mađari ni jednima ni drugima nisu davali nacionalna prava  već samo građanska, isto što sada ovi što zazivaju bana Jelačića uskraćuju Srbima nacionalna prava i sve što je praksa stvorila kao dobro, ali i samoupravljanje kao ljudskiji odnos čovjeka prema čovjeku. Dan as govore o nekom - hrvatskom proljeću - Što je Tito spriječio. Tim takozvanim proljećem sad će ovi protjerati Srbe. Mi historičari ponekad moramo gledati kako historiju siluju, a i filozofiju. Siluju jezik koji je živi organizam među ljudima i kojim izražavaju međusobno i zlo i dobro. Hrvati i Srbi imaju jedan jezik i nije baš jedan sistem. On je jedan jezik u tome što mnogi Hrvati i Srbi imaju jedan jezik i govore istovetno i opet kajkavci i čakavci su u književnom s njima. Oni Srbi koji su tamo oko Torlaka i staroštokavci su književno s novoštokavcima i Srbima i Hrvatima. I sad izmišljaju umne glave, doktori za jezik, razlike kojih nema ili su sićušne i neznatne. Pa su sada počeli s refleksom jata tako refleks jata nema ama baš nikakve veze s nacionalnim jer gro Hrvata su ekavci i gro Srba ijekavci i ne pade na pamet da ostave  ijekavski izgovor jata. Dok sam vidio lutajući po predjelima vidio sam jedan hrast koji me je asocirao na nemoguć most razdvajanja hrvatskog i srpskog  jezika kao dijasistema. I ban Jelačić se rodio u Petrovaradinu pa je razumio Zagorca, Slovence, Dalmatince, Ličane, Kordunaše i Banijce i sve koji su govorili hrvatski, srpski u tim našim krajevima. A ban Jelačić je znao i latinski. To je bio jezik aristokracije kod Hrvata, ali i Srba u Južnoj Ugarskoj - Vojvodini ondašnjoj i današnjoj. Možda si ti mladiću došao iz tih krajeva da izučiš to novo mišljenje i to ti nije dobro jer mogu misliti da su te udbaši poslali jer kod mnogih je taj osjećaj za ustašku ideologiju ostao u osjećanjima kao da nisu imali boljih osjećanja da njima obogate duše već su je stezali tim obručima koje su skovali mračni tipovi i ta ideologija i nije prije svoje primjene ni mogla biti shvaćena kao jeziva u tim razmjerama, ali one zločine i strahote koje je stvorila prelaze granice zdravog razuma i iznad su svakog zla i ludila. Ali što se to danas događa kad će se to staviti u opticaj ponovo i pokrenuti mašineriju od koje će stradati mnoge duhovne tekovine a ideju jugoslavenstva - jugoslovenstva kako hođeš  - ubogaljiti i unakaziti. Dok su Tito i njegovi komunisti, često zapostavljajući razorna kretanja u privredi, stavljali naglasak na prošlost i rasvjetljavali unutrašnjeg neprijatelja, a on ipak je postojao i u samim redovima komunističke partije dotle se nije razmišljalo o rušenju države i privrednog sistema. Počelo se od jezika. A dosta daleko odavde u obilasku krajolika našao sam jedan hrast koji je slika hrvatskog i srpskog jezika, jedno stablo u dijasistemu i ako rušiš jedan dio rušiš i drugi. A sad smišljaju slupanice, sklepanice, zbubanice i zblebanice, neke riječi koje su rogobatne kao da su jezik zarazili lingvističkim prolivom. Oni hrvatski jezik odvajaju od srpskog upotrebljavajući izraz - dragovoljno a Vuk je pisao "Dragovoljno" i "dragovoljac", a izraz gospodarstveni izaziva srdobolju. To su sitnice koje sam naveo iz arsenala toga ačenja i svaka kalambura trči da što više slupanica objavi. Pa i samom Nazoru je smetao ekavski izgovor, a kako je on napisao - Galetovu pesan -. Ja sam star, ali na zalasku života još stignem vidjeti sve strahote. Zato mladiću ostavi se ispitivanja. Ljudi pjevaju dok se ta njihova karcinomna osjećanja budu u njima razvijala i te će melodije biti zamijenjene, samo bi bilo lakše vratiti ovaj dug nego preživjeti rušenje države. Ako govore o ujedinjenoj Evropi, zašto sa strane pomažu rušenje kod nas; tome ne mogu misaono nikako doskočiti.

Ovaj razgovor profesora Livadića i bana Jelačića bližio se kraju. Pas je postao nemiran i opominjao je profesora da se vraća jer sunce se spušta na zapad. Doći će noć ugodne hladovine i profesor Livadić polako ustade da krene. Zaželi grofu Jelačiću laku noć i svako dobro, krene. Ban jelačić nije imao namjeru da slijedi profesora Livadića i bilo mu je svejedno gdje je njegova kuća, ali mu nije bilo svejedno što se njegovo ime i njegova povijesna ličnost uvlači u ovakve sumanute igre.

Spušta se noć tiho i umilno. Nije u blizini bilo ljudi i tišina je bila moćna kao vječnost. Odluči da će ostati ovdje i spavati. I konj se prestao nogatati i mlatiti glavom. Prestao je da misli o svemu. Usnio je dubok sanak i noć je sve zaogrnula u svoj mistični ogrtač. Spavao je dubokim i mirnim snom.

Probudio se ili bolje rečeno probudile su ga sunčeve zrake jer sada nije bilo hladovine iznad izvora. 

Zaželio je da se umije iako nije bilo potrebe da se umiva. Nadnese se nad izvorom dazahvati vode da pere ruke i malo se trgnukad ugleda svoje lice. On nije bio onaj isti kao u zadnjim godinama svoga života jer se razbolio kad o sebi ništa nije mogao pamtiti ili je zapamtio neke sitne pojedinosti. Njemu se učini da se u daljini nešto događa.

Nešto se događa, ali svi zvuci i glasovi su dolazili oslabljeno. Čuo je trube jer mu se tako činilo. Nije znao za tvorničke sirene ili sirene automobila, a nije mogao pomisliti da je to ratni pohod i da se nekud pokreće vojska jer kao onaj koji zapovijeda vojskom i sam je naređivao kad treba da se  oglasi truba.

Popravi odoru na sebi jer o konju nije vodio nikakvu brigu imao je livadske trave i na izvoru vode da pije koliko hože. Uzjahao je konja i krenuo puteljkom na poljski put. I konj koji je i sam bio nemiran jer to je jedan od onih konja iz nekadašnjih ratnih događaja u Podzvizdu i okolovini. Krenuo je u svom pravcu. Nije izašao na sporednu cestu kojom su došli, već je krenuo preko polja. Livade, bregi, gorice. Šumarci i putevi s dubokim lokvama koje odavahu neslogu jer i tu nije bilo dobre volje da se putevi kroz polja poravnaju, a nekad se išlo na tlaku da se putevi poprave i poravnaju. Sjetio se da je ukinuo tlaku pa ju je ponovo vratio, ali nije ovdje zbog tlake i njezina ukidanja i nametanja. Konj je išao kasom i jutro je bilo prekrasno. Izašli su na cestu i sad su se čuli glasovi ljudi i bilo je dosta vozila što ga je iznenađivalo i ta pokretna kola koja ne vuku konji sviraju a tamo tutnje bubnjevi i on polako počne s konjem da se provlači. Čuo je da ljuski glas kaže: - Ovaj Cigan se upleo s tom konjusinom i ko mu dade takvog konja. Mi jedva imamo kruha a on jaše takvog konja -. Drugi mu odgovara: - Bez djece i Cigana ne događa se nikad ništa. Ova dvojica zapravo iz automobila i nijesu mogli vidjeti lice bana  Jelačića a ta neobična odjeća bila je nesvakidašnja pa njegovo prolaženje na konju i zaustavljanje vozila i svi su se čudili što se konj ne plaši. Idući između vozila ugleda i zaprežna kola i mnogo crne čeljadi u njima. Konjički su bili mršavi, djeca neumivena i nepočešljana a i oni odrasli raščupani i neumiveni primijetiše konjanika.

Jedan će glasno: - Vide onog konjanika, on je naš jer ko danas ide na konju nego mi, ali ono nije raga. Kakav konj! Kakav  konj! Onaj konjanik nije kao mi. On je umiven i nije raščupan -. Žena uzviknu: - On ima malo sveto lice. On je naš, on kao da ne zna kuda ide, nema cilja kao ni mi. Bilo bi dobro da se s nama udruži. Tako se ban Jelačić probijao kroz sve veću zakrčenost i trpaniju na ulici i sad mu tek bi jasno da dolazi pred neku ogradu i da je tu masa ljudi i čuje se žagor. Tu su zastave tri. Znao je za zastavu crven - bijeli - plavi, ali za zastavu; - plavi - bijeli -cveni, nije znao i ona treća sva crvena sa srpom i čekićem i natpisom koji ga nije zanimao iako nije zaboravio slova i još je pismen i što to sve znači nije razumio.

Pojavio se čovjek u uniformi. Nije bio strog ni mrkog lica i podigao znak stoj i naredio mu da stane. Bilo mu je čudnovato to zaustavljanje jer ga nikad kao oficira carske vojske nitko nije zaustavljao, ali on stane.

- Molim vašu osobnu kartu - rekao je milicajac.

- Ja nemam nikakve osobne karte i, eto, ima dva dana i danas treći kako sam ponovo na zemlji. Ja sam Ban Jelačić i došao sam ponovo među Hrvate jer se i na nebu čula pjesma: „Ustaj bane Jelačiću Hrvatski te narod zove!“ Pa je Bog dozvolio da ja čujem to pjevanje, a još sam čuo – „Aoj vilo Velebita“ još prve noći čim sam bio na zemlji u nekoj pokrajnjoj gostionici. Pjevalo se da sve ori. -

- A da li ti to, druže, mene zajebavaš pa kako može da se javi Ban Jelačić, to pjevaju neki bukači mi to milicija branimo kažnjavamo, ali ne možemo svuda doći. Nego da mi tebe pošaljemo komandiru u stanicu milicije ovde su danas demonstracije i štrajk i imamo punu glavu događanja a ti još dođe da se izdaješ za bana Jelačića, ljudi samo red rec te šta vas boli i ne nasjedajte na provokacije. - masa je grajala: - Ne damo tvornicu da propane, šta će naša djeca, naš grad? Dolje birokrate i gulikože. -

Ban Jelačić se ne začudi riječi gulikože jer su to kmeti nekad govorili šapatom, a ovi javno, a sve to lijepo odjeveno i sjajnih lica ne onako učmalih kao nekad kmetovi. I što su oni u gostionici njega zvali a ne nose lanene gaće ili još grublje od konoplje.

- Riba smrdi od glave - čuje dalje.

Zamišljao je da se učini nevidljivim i da odatle ode i ovog - milicionara - kako za njega kažu ostavi u još većoj začuđenosti i zato odluči da se preda komandiru. Jedan u civilu dade mu znak da krenu. Jedva su promicali između naroda koji se nije bojao konja jer im je izgledao pitom, nije bio nalik na onoga što ujeda i ubija prednjom i zadnjom.

Kad su došli pred stanicu milicije ban Jelačić sjaše s konja a onaj u civilu uzme konja za ular i sveže pa za snop šibljika ukrasnog grma koji je tu rastao. Krenuo je u stanicu i ban Jelačić za njim. Soba je odisala milicijskim neukusom nije bila prljava, ali si prečista i osjećao se miris duvanskog dima i konjaka.

- No drug gdje su isprave! Rekoše mi da ti kažeš da si ban Jelačić. Imaš dobrog konja, nego reci mi gdje to treniraš jahanje. To je sport u usponu a to kod nas ima uvjeta da se razvija. Imamo ergele javile su se teškoće, ali će se nadvladati.-

- Ja sam, gospodine, stvarno ban Jelačić i pjesmom su me dozvali da ponovo dođem na zemlju. -

- To sam, druže, čuo, ali u tu priču ne vjerujem a tu pjesmu pjevaju bitange i neprijatelji samoupravljanja i socijalističkog razvitka. Ban Jelačić je historijska ličnost, ali mu je spomenik s Trga Republike uklonjen jer je sablju uperio prema Mađarima i teoretičari i filozofi socijaliszma su mu zamjerili, Karl Marks i ostali, što je gušio revoluciju u Mađarskoj. -

- To su mi već rekli, ali toga mnogo ne znam jer sam se razbolio i u toj razboljenosti bio sam otrgnut od stvarnosti.

- Kaži ti meni, druže, šta ti želiš i hoćeš, nemaš osobnu kartu, tvrdiš da si ban Jelačić i zaveden si od tih bitangi i budalaša. -

A da vi niste možda sa Banovine to je kod Banovaca imenica - budalaš - bila dosta u upotrebi -.

Nisam! ja sam odande di je nastao Prvi splitski odred.

- O Prvom splitskom odredu ništa neznam, o svojim banskim regimentama u Glini znam dosta.

- A jesi li ti iz Gline? bilo bi dobro da odeš tamo, svučeš tu odjeću, tamo ima dosta bara kako oni kažu za livade i konj ima di da pase i ti tamo budi i ne pravi se lud. Vidi se da ti nisi tako običan, ali nemoj se upletati u štrajkove i demonstracije i mi voli