Literatura

Ban Jelačić ponovo među Hrvatima 2.deo

III

Putovanje bana Jelačića do Zagreba trajalo je tri dana. Više se nije približavao ljudima ili odlazio u gostionicu kad čuje pjesmu. Čuo je da iz zida iz nekih kutija govore da je kriza u porastu i da privreda stagnira. Sve je više slušao prigovora na radnu općinskih komiteta i mjesnih organa vlasti. znajući za tajne sastanke one noći, a takvih je bilo još. Govorili su da se privreda svjesno uništava i vidjelo se da se ljudi sami pokušavaju osigurati od udara koji će proizvesti stresove. Ako bi i došao negdje u blizini gostionice nastojao je da bude nevidljiv. Tako je mogao gledati štrajkove i demonstracije i svagdje se govorilo da se privreda sačuva od uništenja i zahtijevalo se da dođe do vanrednog kongresa Partije. Provale nezadovljstva su se svuda osjećale. i širila se zlokobna propaganda da se u Beograd slijevaju sve devize i da sva tlačenja dolaze iz Beograda. Grof je za života pamtio Beograd, ali tamo nije bio dalje od Zemuna. Kutija iz koje je sve čuo i koju zovu radio i kutija na čijem je staklu vidio slike a koju zovu televizor sad je zaokupljala njegovu pažnju.

Došao je u toku noći u Zagreb. Ali to nije bio onaj Zagreb  koji je pamtio. Zagreb je sada otišao u širinu i visinu i nije znao s koje strane je ušao. Našo se u parku u Maksimiru i tu je nešto slično bilo kao nekad. konj nije bio gladan jer se napasao kad su se približili gradu i ugledali baklje koje su ga obasjavale jer se nije mogao naviknuti na elektriku, a opet se ova svjetlost razlikovala od one iz koje ga je Bog pustio da dođe na Zemlju.

I tuda su prolazili štetači. Šetali su besciljno kao da neko nekoga traži. Negdje je izgledalo kao da se u mraku rvaju. Negdje su važno razgovarali prepričavajući neke uglavnom bedaste i banalne doživljaje.

Bilo je tu i prekorjevanja kad jedan kaže onome koji je nailazio da je on kao i oni tamo što na televiziji obećavaju boljitak i sve teče naopako. ovaj se mazno i rzavo smije. Onda su i ovi šetači otišli i on je ostao sam s konjem koji se mogao sakriti u mraku iza debelih stabala.

Boravak bana Jelačića u Zagrebu i nije bio radostan jer je nezadovljstvo bilo veliko. Znao je da u politici nije sve tako hitno i da se uvijek oteže. I sam, kad su ga imenovali za bana, nije požurio da nešto mijenja. Radje je navečer istoga dana kad je imenovan volio da odigra partiju pokera nego da žuri u Zagreb i preuzme bansku stolicu.

Građani Zagreba su već živjeli teško i svi su se okretali unutrašnjim rezervama i tajno se radujući nezavisnosti i samo da devize i ostali doprinosi za izdržavanja vojske ne idu u Beograd. Mnogi su znali da će se uvesti višepartijski sistem i da će komunisti popustiti i da će vanredni kongres Partije doživjeti kolaps jer i svemoćna Komunistička partija u Sovjetskom Savezu odlazi lagano s političke pozornice.

Navikavao se na sve i već je uočio da je oživljavanje čovjeka na slici postalo stvarnost, a nekad su ljudi razmišljali kako da to ostvare. I nije se čudio ničemu od početka svoga ponovnog života na zemlji.

Na televiziji se moglo vidjeti na televizijskom spotu da dvije djevojčice razgovaraju i jedna drugoj kaže:

- Baš me briga kuda ide ova Evropa! -

- Pusti trač uzmi ranč! - odgovara druga.

Druga reklama:

- Baš me brine kuda ide ovaj Gorbačov! -

- Pusti trač uzmi ranč! -

Onaj austrijski - Obješnjak - sletio je cesom na Crveni trag. Moćna sovjetska avijacija nije obješnjaka primorala da sleti negdje drugdje već baš na Crveni trg.

Čuvši onaj razgovor u kući negdje u vinogradu i moćnu eminenciju što govori i gledajući što očekuju ljudi od nezavisnosti prisili ga da to uspoređuje s onim što su nekad osjećali naraštaji od ukidanja kmetstva i kad je on sam donio dekret da kmetstvo bude ukinuto i drugi dan stavio dekret van snage i ponovo vratio kmetstvo. Sjećajući se toga ne osjeti se lagodno.

Osnivanje i objelodanjivanje onove političke partije donese građanima ushićenje. Što god da se bude događalo radost neće prestati i za sve nevolje će biti krivci u Beogradu. Još se pjevalo o njemu i vraćanje njegova spomenika na Trg bilo je prioritet svih prioriteta. U nova politička ozračja gledalo se s najvećim nadama i sva ispitivanja su bila naročito režirana gdje su se na ekranima pojavljivale ličnosti, do sada u anonimnosti, ali tako od vlasti potiskivane da je njihova pamet bila u nekoj čamotinji i sad je bljesnula i fine dame s priferije i fine povrijeđene radnice izjavljuju da se iz krize može izaći jedino samo nezavisnošću. A koliko je razumio da je Jugoslavija nezavisna država i da nije robovala nikakvoj stranoj doktrini.

Još je jedan događaj s televizijskih ekrana uzbudio narod da je nekadašnji Titov general počeo pripreme na vojničkom planu za rušenje Jugoslavije. Drugi opet staje na čelo nove političke snage, ali ban Jelačić je osjećao da njihova inteligencija nije nikako mogla nadvisiti moćnu eminenciju isto kao ni on što nije nadmašio Windischgratza, a on je ušao u pjesmu i slavu u narodu koja je osporena svim analizama koje su zapisane u knjigama. I ovi generalismusi neće bolje proći je će narod ostati prizemljen isto kao što je ostao tamo odakle ga Mojsije nije uspio izvući na Kranjčevićevu molbu kako mu je na nebu rečeno.

U banu Jelačiću je sve više rasla želja da ode do Petrovaradina. On je još uvijek imao u svijesti da neće biti prepreka jer je to i sad jedinstvena zemlja i zna da će ići do Zemuna, a preko Dunava dalje možda voze lađe a voze li konje u lađama to nije znao i bilo mu je svejedno. On je još uvijek čuo malo humora u emisiji_ - Za selo i poljoprivredu. -

Još ta talasanja nijesu uzela maha sve dotle dok nije vidio na onom zidnom prozoru živu sliku na kojoj dave vojnika u Splitu. Njegove vojnike nekad nijesu tukli civili, a kakvo je sad ovo divljenje to mu nije bilo jasno.

Približili su se izbori novi višestranački. Svi su se tome radovali. Narod voli kad oni koji hoće da se dočepaju vlasti prijete onima koje hoće da uklone s vlasti pa su spremni da se tuku za narod i kad su plećati koščati profinjeni orijaši i kad  još imaju izučene borilačke vještine i dobro znaju da govore i  obećavaju da će biti ljepše. To - ljepše - je njihovo. Ući će u krasno uređene odaje i meke fotelje i svi će im se klanjati i ovaj sada koji se bori da bude prvak gdje god dođe kiti se onako kako žele u Slavoniji užoj Hrvatskoj, Dalmaciji. Pa tako izgleda  kao neki moderni fašnik, a bake mu se smješkaju koje su po godinama negdje kao on, on u nekoj svojoj mladosti bolje rečeno uščuvanosti kad puni njihova srca da će uskrsnuti i ostvariti njihove želje da će ponovo biti samostojna i "Nezavisna" i da se dvije Hrvatske, partizanska - ona Nazorova i Bakarićeva koja je  vezana za pet buktinja jedan plamen - sada biti stopljena u ime viših ideala s "Nezavisnom" jer i moćna eminencija to hoće i na tome radi jer su partizani bili odrpanci i gladni, a nijesu od naroda otimali hranu kad ni narod nije imao i ovi neki generali koji su i sami bili partizani sad to odbacuju. Ali pred svijetom odbacuju da rade na stapanju "nezavisne" i partizanske "Hrvatske" jer povampireno ustaštvo treba samo Srbi da osjete i to ovi što su remetilački faktor u Hrvatskoj iako žive po zabitima i bespućima gdje Hrvati neće i žele nikad živjeti. Njih treba otjerati.

U tim razularenim osjećanjima ban Jelačić se uspio dogurati na jednom skupu pred prvake koji se spremaju da usreće narod a opet se pjevala pjesma: Ustaj bane Jelačiću -

Po završetku pjesme koju su sada pjevali neki drugi pjevači i to ne pastirski, bećarski i obješenjački već operski on progovori:

- Gospodo! ja se radujem što sam na ovom skupu. Vi ste me zvali bojažljivo i stidljivo i dragi Bog se spomenuo vaših davnih želja kroz decenije i preko volje me je pustio i na moju želju opet među vas.

Ja sam s vama i što mi predlažete da činim. Nisam došao kao ratnik, a vi spominjente Srbe i obračun s njima. Ja se nikad nijesam tukao sa Srbima pa to ne mogu ni sada. - Onaj što se kiti pokupi obrve kao da je zagrizao divlju kruščicu stane govoriti:

- Ti si se obukao kao ban Jelačić i šta ti izigravaš. Umjesto da to svučeš sa sebe pa ako nećeš biti vojnik imaš to neko sveto lice uđi u neki svećenički red, eto, benediktinski pa služi a mi moramo pucati bez toga neće proći. -

Nisam bio pop nikad, ja sam bio grof i ban i to ovde u Zagrebu, ali me ne zanima ni vojska ni politika. -

- Zanimaju te provokacije - reče buduća ekselencija i poče se rzavo i zarazno smijati - pokazat ćemo mi tebi koga provociraš. Dozovite mi jednog pobočnika neka vodi ovoga pravo u Kerestinac. Tamo ćemo opamećivati one koji nam se suprotstave. Tamo će se naći komunisti ponovo. -

Došla su dva orijaša, ramba kako su ih zvali.

- Javljamo se na vaš poziv, štovani gospodine - . Štovani gospodin podigne obrve i sasvim prirodno im naredi da ovoga što se izdaje za bana Jelačića vode u Kerestinec i da ga tamo ozdrave, a njemu će se dokazati da će spomenik bana Jelačića biti vraćen poslije izbora na glavni trg u Zagrebu.

kad su ovi odveli bana Jelačića, ovaj glavni naredi svome pobočniku da ovu dvojicu treba izliječiti i naučiti ih kako se njemu obraćaju. Rambovi su poveli bana Jelačića do svoga vozila, ali on ih upozori na konja.

- Idi u automobil za konja ćemo lako.-

Dovezli su ga do zatvora u Kerestincu i poželjeli mu sreću. - Gospon ako si ban Jelačić pozdravi nam Boga, a mi idemo kud znamo Australija, Novi Zeland, pasoši su nam gotovi i mi preko Mađarske odosmo. Ti se što prije vrati autobusom konja će ti čuvati naš čovjek. Odlazi kud znaš. Mi ti tioliko možemo pomoći. Dovezli smo te do Kerestinca to je samo uspostavljanje novog zatvora gdje su nekad mučeni komunisti koji danas drže vlast i sve su proigrali što su stvorili. Njih su mučili prije rata i u ratu koga su uhvatili ustaše i četnici i ostali, oni su opet ustaše i četnike i ostale koji su bili na strani Nacističke Njemačke uzvratno ubijali jer su ovi uništavali običan narod. Poslije rata mučili su mnoge koji im se nijesu svidjeli i zatvarali bez suđenja, ali nisu svi bili takvi. Mučili su i svoje članove. Kao da neko nekoga mora mučiti.

Rambovi su ga uveli u nekadašnji kazamat i valjda je trebalo da bude prvi kažnjenik na pravdi boga i uhvati ga jeza. Rambovi su razgovarali s nekima tamo u zgradi i gotovo su ga zaboravili. Ban Jelačić osjeti jezu i brzo izađe iz zgrade i našavši se izvan okruženja zgrade zaustavi prvi automobil. Vidjevši neobičnog putnika vozač stane. Pitao ga je gdje ide u koji dio grada, vidno uzbuđen ban Jelačić mu reče: - Vozi kud znaš samo da se odavde izmaknem.

- Tko ste vi?! -

Ja sam ban Jelačić i čuvši ovoliko pjevanje: - Ustaj bane Jelačiću! Ustaj bane Jelačiću! na dopuštenje Boga ja sam došao. -

Vozač će: - Vrlo zanimljivo, ali, gospodine, da se vi niste upustili u avanturu da istražujete uzorke zla koje će nas preplaviti. To vam nije dobro. Ostavite se toga. historijske ličnosti se prizivaju jer ljudi vole prošlost i to onaj dio koji je prečišćen od zlaova koja su tada harala i banu Jelačiću je oprostio narod što je neuk. I njegovo ukidanje kmetstva i njegovo vojevanje i Windischgratzova manipulacija njegovom ličnosti sve je to zapisano u knjigama. Nije ban Jelačić toliko mio samo je podesan da izaziva komuniste i nadrimarksiste i njihove sljedbenike i narod nezadovljan sadašnjim trenutkom to rado sluša. Još sve bi se moglo ispraviti, ali stiže ustaška emigracija koja će diplomatski uraditi ono što njihove isturene krvničke ruke, ustaše, nisu uradile po završetku drugog svjetskog rata. Došla su posljednja vremena. Čovjek je svojom grešnosti naljutio Boga da je dao veliki potop i tako se vodeni omotač oko zemlje u velikom potopu izlio na Zemlju i potopio je. Nekad nije bilo grmljavine, nije bilo potresa bilo je idealno živjeti na Zemlji, a sad je čovjek na putu da uništi ozonski omotač sve zbog svoga unutrašnjeg prokletstva i gladi za novcem i vlasti da uvijek netko vlada svijetom. Ostaje da vidimo što će uraditi Bog. Davna propaganda je uvela Blaženu Djevu mariju u političku igru da je proglase kraljicom Hrvatske. Djeva Marija, vječno djevica dobila je aureolu svetosti od Boga oca u čijoj se utrobi značeo Sin Božiji Isus Krist. Ta kruna koja je spremana na zemlji nije bila djelo Boga već ljudskih ruku u ime koje bi vladali najmračniji umovi dokazujući tako da bi njihovim monstruoznim činima urpavljala Djeva Marija. Nešto novo se događa i sada. Pronio se glas da se Djevica Marija pojavila u Međugorju i to u rimokatoličkom izdanju i govorila novokomponiranim hrvatskim jezikom. Blažena Djeva Marija nije bila ni prvoslavka ni rimokatolkinja niti je sin njezin Isus ostavio bilo kakvog traga za raskol da bi rimokatolici dominirali svijetom kao najbrojnija kršćanska zajednica. Protestanti odriču svetost Djevi Mariji i ne slave je kao pravoslavci i rimokatolici to znate. jedino je mostarski biskup odbacio pojavljivanje Djevice Marije pa tako nije govorila novokomponiranim hrvatskim jezikom.

Kada sam krenuo na Zemlju bila je pred Bogom i Djeva Marija. Samo što nije plakala. Njene vlasi padale su na ramena i bila je tužna kao da će zaplakati. Lebdjela je pred Bogom. kao da je željela da nešto kaže, ali ja sam, evo, ovdje na Zemlji i ništa mi u Zagrebu nije jasnije nego što mi je bilo u lutanju od Zaprešića do Zagreba i ni sam ne znam gdje sam bio. I narod u nekom iščekivanju sve manje radi a sve više visi na plotovima  i razgovara i ostaje umoran kao da je po nečijoj prisili mlatio praznu slamu.

Našli su se blizu mjesta gdje bi otprilike mogao biti konj a dotle je vozio vozač pa bilo tu konja ili ne bilo. Ban Jelačić zahvali vozaču i krene da traži konja. Tu se vrzmalo još ljudi i on zaključi da nije daleko od konja. Malo se prikrivao jer bi ga od tih ljudi netko mogao prepoznati i mora obilaziti pokrajnjim ulicama da dođe do malog parkića. Nije dugo hodao i iznenada se našao kod parkića i bi mu drago što će se dočepati svoga konja. Oko konja je bilo djece i mladeži i kad ugledaše bana Jelačića pomisliše da konj pripada njemu i počeše s pitanjima iz kojeg je jahačkog kluba, a kad reče da nije ni iz jednog upitaše ga gdje se snima film i koja je njegova uloga u filmu.

Ban Jelačić se prvi put vedro nasmija jer čista dječija srca i one mladeži kao da razagnaše jezu koju je osjetio u Kerestincu.

- Film se snima i bit će dugotrajan, ali ja u njemu ne igram nikakvu ulogu i ne znam što je film.

- A vi ga režirate?!

- Ni to! Ja sam se slučajno obreo ovdje i proći ću, ali ne kao glumac ili režiser već onaj koji se uvalio u zbivanja, ali me neće one njihove naprave zabilježiti.

Kad se spremao da uzjaše, svi prisutni graknuše da ostane još malo jer je konj lijep i ništa se nije bojao ni plašio njih. Ban Jelačić je morao da ode. Jahao je gradom manje prometnim ulicama i našao se na Trgu Republike na onom istom Trgu gdje je dugi niz godina bio njegov spomenik. Prolazio je Trgom i odjednom konj se zaustavio na mjestu gdje je bio spomenik. Gledao je oko sebe i nije vidio neko okupljanje ljudi. I Trg je imao nekih svojih izmjena i on je sada tu bez sablje, okrenute prema Mađarima ili prema Kninu sasvim svejedno jer sablje više ništa ne znače. Čovjek je izmislio nova oružja kojim se dokazuje da je gori od svih životinja što drugog čovjeka uništava svjesno i ne zato da bi preživio, nego da bi se iživljavao. Mnogo toga se ban Jelačić nije ni sjećao.

Mnogi mu toga Windischgratza pripisuju, a možda je taj Windischgratz naslutio te njegove nekakve napukline u njemu i mogao da radi s njim što hoće. Sad je na zemlji i ovi pjevaju, a on im ne može svezati jezik isto kao što se nije mogao odrvati onim promjenama koje su došle kod njega potkraj života.

Konj je bio žedan i krenu s mjesta gdje je bio spomenik. Veselo je koračao žureći se da dođe do Manduševca i napije se vode. Konj se napio vode i bilo je tamo novca gvozdenjaka.

Kad je ugledao miliciju ban Jelačić krenu da se izgubi u ulicama koje su izlazile na Trg Republike, negdašnji njegov Trg. Ušao je u ulicu gdje je saobraćaj bio najslabiji, ali se bojao da ga policija ne prati. Nije se smio obazirati i opet skrenu u neku drugu ulicu i nađe se u blizini tržnice Dolac i tu se nije mogao zadržavati i krenu dalje i nikako da nađe najbolji pravac da se nađe izvan grada.

Primicao se katedrali. Nju je tako dobro pamtio. Nije znao što bi s konjem da uđe u crkvu, ali kad pomisli na Sina Nade Haulika, on se sneveseli a konj stade kao ukopan. Išla je prema katedrali vremešna dama. Kočoperila se još jer je nastojala da se održi tjelesno čvrsta da dokaže kako je krepka, ali duhovno je bila prazna, koja nastoji da skrene pažnju na sebe u crkvi za vrijeme svete liturgije, mise, službe božje kako je to činila u cvijetu svoje mladosti pa tako precvjetana i sasušena to čini i sada.

Vidjevši konja i na njemu konjanika pred katedralom ona mu se javi s prijekorom.

- Tu ste gospodine s konjem pred prvostolnicom izigravate ne znam što a ovdje je sahranjen budući svetac. To je gospodine dr Alozije Stepinac. Zlobnici su pisali po novinama da je bio sin jednog nadbiskupa i jedne dame odavde iz Zagreba. Bio je inteligentan, ali nikad nije bio oslođen neke misli o samom sebi. Imao je neki oporokiselkast izraz lica i nedostajao mu je neki zapretani smiješak na licu za svjetlije ozračje. Okrivljen je za ravnodušno držanje prema mučenjima Srba, Jevreja, Cigana, ali mnogih Hrvata u Jasenovcu, logoru smrti i užasa. U knjizi Magnum crimen se jako optužuje, a ravnodišnost crkvenog čovjeka je nešto opasno, ali je njemu crkva sve oprostila, a na sudu se branio šutnjom govoreći da mu je savjest čista. Ali ne samo Mahnum crimen i još nekoliko knjiga će teretiti hrvatsku povijest za mračnjaštvo ukazuju danas intelektualci. Lako je kad se može nekome kako hoće. Tko ima moć može stvoriti istinu po svojim mjerilima. Kao što se klin klinom izbija tako se istina nekom drugom istinom izbija. Opet su neki tamo govorili što nije odvojio nacionalni episkopat Hrgvatske od pape. Ne smijem se ni usuditi da kažem da imamo svoga nacionalnog… sačuvaj Bože da me čuju da tako izgovaram, a i sama se tome protivim, istjerali bi me na badžu. Odlazite odavde s konjem negdje ga svežite i dođite u crkvu. Svašta sam rekla mladiću a možda ste vi udbaš teško meni. Radujem se proglašenju sveca pa nečemu se moramo radovati. Nemojte mi pripisati sve kao zlo, mi žene imamo dugačak jezik i volim doći u crkvu s mnogim sam svećenicima ovdje uspostavila prisan kontakt. Davala sam im i neke podatke o kretanjima u Partiji.

Ništa ne iznenadi bana Jelačića što mu je rekla ova žena koja ga je napustila i otišla u crkvu. Projahao je uzdužnom stranom hrama, ali nigdje nije bilo zgodnog mjesta da smjesti konja. Otputio se kroz grad i došao do dijela grada gdje je vladao ugođaj sela. Selo usred grada. Tu je uspio nahraniti i napojiti konja i sam se u hladovini voćnjaka odmoriti. Pritajio se i nije želio više ni s kim ništa razgovarati. Znao je on da će doći do katedrale, ali sad se ne vraća. Sve ga više uočavaju i milicija bi ga mogla ispitivati zašto i kako je pobjegao iz Kerestinca. Noć ga je zatekla u selu usred Zagreba. Prije zore krene da izađe iz grada bilo kuda a kad se nađe na otvorenom prostoru bit će za konja trave, sijena samo da ne bude gladan. Jahao je kroz grad a potkove su odzvanjale o asfalt. Osjećao je da se nalazi na periferiji. Nije znao da li će krenuti prema Sisku da dođe do Gline ili prema Slavoniji da preko Osjeka ode u Petrovaradin. Pomisao na Novi Sad stvorila mu je nelagodu. On ga je nekad srušio, sravnio sa zemljom. Periferija grada i prigradska naselja sve su ga više uvlačila u misli kako je sve sada bolje nego nekad i zašto svi ti toliki talambasi na koje je nailazio i zašto ona moćna eminencija tako crpe fondove i tim novcem plaća naoružanje, a nigde nema osvajačke vojske. Bilo mu je svejedno kojim će ga pravcem konj nositi i neće se upuštati u dijaloge i rasprave.

Danima je tako jahao na konju i još je uvijek bilo paše i dobre vode za konja. Sve je još izgledalo sasvim dobro i ljudi su se odvikavali teško od nekih dosadašnjih želja i razvodnjavali motive kako da ih ispune. Konj je promijenio pravac pa ban Jelačić ne uđe u Osijek preko Miholjca  i Valpova već se nađe u Đakovu. Grad nije nešto velik, ali kao centar biskupije imao je uspomena za bana Jelačića. Sjećanja na popularnog vladiku đakovačkog Štrosmajera kojemu je i pomogao da postane đakovačkim biskupom sada su se javljala. Veličanstvena katedrala ga je vukla svom snagom i on ostavi konja izvan grada i polako se vrati i uđe u katedralu. U njoj se osećao veličanstveno. Tu se nekako odmorio i ušao u neko blaženstvo. Učini mu se da je katedrala centar svijeta. Ona ornamentika, slike svetaca, to ga je tako uzvisivalo i kao da mu se vraćala želja da ostane i vidi dokle će ga zvati pjesmom, a kada on kaže da je među njima uveravaju ga da je to samo duhovna hrana i da se tu ne misli na stvarnog bana, već onoga koji je bio kao spomenik na Trgu, a znaju da je bio lud pri kraju života.

Izašao je iz katedrale opčinjen njezinom lepotom. Krenuo je prema mjestu gdje je ostavio konja. I opet je čuo pjesmu: - Ustaj bane...- i opet ne odoli da ne uđe u gostionicu i potražio je da sjedne negdje u kutu i neće dugo ostati jer mora da odspava i konja da napoji. Tamo se pjenilo od pesme. Znaju Slavonci dobro pjevati, ali obično se prepoznavao južnjački glas s krša iz Dalmacije ili Hercegovine, ali i iz Bosne. Ovde kao da je čuo da pjevaju Glinjani ili netko drugi sa Banovine makar jedan. Na mig jednog od pjevača do stola mu dolazi djevojka golog trbuha i zamoli ga da naruči nešto za popiti jer momci časte. On joj odgovori da on ne pije zemaljska vina jer je on ban Jelačić koji je došao među Hrvate da vidi zašto ga toliko pjesmom zovu. Ne reče djevojci ništa o svojim neuspjesima i samo reče da želi da se malo odmori i ako zadrjema da se ona ništa ne čudi. Pjesma je utihla i gosti su zaželjeli da čuju zašto ovaj neobični gost ne želi piti sa njima. Bana Jelačića ponesu osjećanja radosna jer se ovi gosti zanimaju za njega i on će im sada reći što osjeća i koliko je naišao na odbijanje da je on stvarno ban Jelačić i da od te zapetljanosti koja se širi po narodu ne razumije ništa i kupuje se oružje tajno a nema nikakve osvajačke vojske. Pjevači su ostavili prazne čaše na stolu i otišli do njega. Nije bio sasvim u kutu, a ni gostionica nije bila velika. Na pitanje zašto ne pije kad ga oni časte rekao im je da je on ban Jelačić i oni su otpevali: - Ustaj bane... - i - Aoj vilo Velebita - i svaki put kada bi se upustio u razgovor oni koji pevaju kažu da on nije ban  Jelačić i da ne ponavlja. I ovi se zagledaše i odmah rekoše da ni oni ne veruju da je on nekadašnji ban i da su čuli kako je neki čudak viđen u Zagorju i Zagrebu da je došao u sukob s milicijom i onda je nestao, pa je viđen da preko Virovitice dolazi iz Podravine u Slavoniju. Narodu je dosta svega i tu se još vrzma neki čudak.

-  Ako je narodu dosta svega i tu se još vrzma neki čudak koji je pravi ban Jelačić koji je po milosti Božijoj ponovo među vama, a zašto vi tako pametni zovete bana Jelačića i od radosti pjevajući tu pjesmu gotovo ste zapjenili od ushićenja. -

-  Mi imamo razloga da tako pjevamo. A ti, čudače, kad si tako pametan - reče jedan koji se svojim glasom razlikovao od ostalih - znadeš li ti đe je Zrin?-

-  Znam - kratko reče ban.

-  Zrin su partizanski krvoloci uništili. To je bilo jako ustaško središte odakle je prema Pavelićevoj strategiji trebalo izgoniti Srbe i uništiti ih. -

-  Nešto mi je o tome u Zagorju rekao profesor Želimir Livadić da su te neke ustaše tamo potčinile strašna zvjerstva. -

-  To nijesu bila zvjerstva jer ih je nekako trebalo isterati. -

-   Neke su rezali žagom, kako se tamo govorilo pili, kao cjepanice jest to je bilo, pa je rekao da postoji pismo hrvatskog pisca Jože Horvata u kojem je Joža Horvat pisao svojoj majci o zvjerstvima zrinskih ustaša u susjednom selu Šegestinu kad je kao partizan prošao kroz Šegestin. A onda su Šegestinci srušili Bogorodičinu crkvu koja se još mogla obnoviti poslije kad su je ustaše zapalile pa od kamena Bogorodičine crkve zidali svinjce. -

-   E ovo je previše - reče Banijac - još se osećam Banovac i mi ćemo se osvetiti za Zrinj. Nama tamo nema povtarka. Imali smo u Zagrebu vrlo obrazovana čovjeka koji je rođen u Zrinju, ja nisam, i koji je pratio događanja oko Zrinja i nade u povratak su se rasplinule onoga trenutka kada se pojavila ideja o gradnji tvornice cementa u Zrinju, a ti se okačio za nekog profesora i kažeš da je to pisac.

-   Dok sam nekad zapovjedao regimentima u Glini, nikad nijesam otišao u Zrin. U sukob s Turcima u Podzvizdu išli smo od Gline preko Žirovaca, davno je bilo pa mogu reći i neku neistinu. -

-   Čim ti s nama nećeš popiti, teraš svoje i govoriš što ti je kazao ovaj ili onaj, a oni tamo su spalili naše kuće, naše crkve i stumbali spomenike u groblju, mogla je mačka ići s krova na krov kako je Zrinj bio gusto naseljen, a ostao je vjeran Poglavniku. Osvetit ćemo se mi to ovdje među našima  govorima da milicija ne čuje. Ban zausti da kaže kako je i njega milicija opomenula, ali se uzdrža jer u Zagrebu to nije bila milicija već neki što su ih zvali – rambo -. Nisu ni primetili da se počeo spuštati mrak. Dečki su osetili glad i malo je popustila omamljenost od konjaka, a onda su u šali rekli da su oni BADELOVI manekeni. – A ti čudak, ne zamjeri. –

Ban Jelačić je krenuo iz Dakova i nije razmišljao gdje će stići. Morao je jahati cestom i trudio se što manje bude nevidljiv. Nije ga zanimala prošlost a i ovo što doživljava sada nije mu se dopadalo. Nije imao namjeru da zazove Boga i da ode odakle je došao. Vidio je da su sela po izgledu bliska gradovima, ali svuda nezadovoljstvo i svuda čuje da vlast nije dobra, a vlast se ne trudi da išta ispravlja i još se proizvodi i radi, ali kao da sve netko krade. I tražilo se da se ispita porijeklo imovine onih iz vlasti, ali kao da imaju neki tajni kanali odakle se sve nekud gubi novac.

Odjedamput se opet pojavi Sofije Mlinar. Bio je dan nije bila toliko neispavana i gotovo trijezna došla je u hlad pored puta iza živice gdje je sedio ban Jelačić. Žovica je bila gusta, velika i neuredna kakve su pored cesta lijepe naše Jugoslavije od Vardara do Sutle. Kod Slovenaca je nešto lijepše.

Sofija Mlinar započe: - došao ban Jelačić u Slavoniju. I ovde bana Jelačića zovu. Ali radnici kažu: - niko mene ne može manje platiti nego što ja mogu malo raditi. – To će im se osvetiti, ali tek tehničkoj inteligenciji što će se desiti. Kad pootimaju društvenu imovinu, a to će činiti ljudi bez morala i sve što je učinjeno diktaturom proleterijata, a ne voljnim pristankom ljudi na ljubav i slogu, da se radi koliko ima umješnosti, pameti snage u čovijeku, a ne koliko ima posla. Posla ima i posle osmosatnog radnog vremena. Sada imaju direktore po partijskoj liniji koji su u odnosu na inženjere i ekonomiste gotovoo polupismeni, a prodajom firmi će dobiti ljude bez morala koji se neće osvrtati na socijalne tekovine i ako je loša organizacija u privredi ipak ima pokušaja da se što više posla odradi, a da se ljudi što manje umore. Dobrom organizacijom i dobrom primjenom tehnike to se dade učiniti. A ti baš što su rukovodioci po partijskoj liniji smatraju da je radnik mnogo uradio ako se umorio i okupao u znoju.

Ban Jelačić nije ništa znao o novoj organizaciji rada u tvornicama, fabrikama kako god rekao on o tome ništa ne zna. Kao vojnik s vojskom je više srušio nego što je izgradio. I ova Sofija ga opet s time muči i opet se s njom susreće. Sve nas to bane pritiska, ali kad s radija i televizije ode humor i kad nestane korza za mladež to je znak da se ulazi u mrtvilo i besmisao.

-  Bane Jelačiću čuveni osječki korzo se polako rastapa od siline i lijepote novopripremane demokracije. Kada odeš u Osijek nekako pređi preko Trga Slobode, a to tu ti je katedrala kao znak da tamo ideš. I iz Trga Slobode ide Bulevar Jugoslovenske narodne armije, nekadašnja Kapucinska ulica i danas je tako zovu, kažu tako, klerikalci, može se dogoditi da će se opet zvati Kapucinska. Ali zvala se ta ulica Kapucinska ili Bulevar Jugoslavenske narodne armije svi koji su šetali Bulevarom JNA ili nekadašnjom Kapucinskom nosit će to kao nezaboravnu i lijepu uspomenu. Dan se bližio kraju i Sofija Mlinar je zaspala, a ban Jelačić krenuo prema Osijeku.  Ušao je u grad blizu tvornice nameštaja i želio je da se prokrijumčari baš do samog Trga Slobode. Laknulo mu je kada je u Đakovu vidio ergelu konja jer će tu prehraniti konja. 

Uvest će ga preko noći u štalu i nitko neće ni primjetiti da je to neki novi konj. Nikome nije bilo neobično jer se mislilo da je to netko dojahao iz Đakova na konju i obukao se u odoru kakva je uklesana u spomenik. I baš te večeri kada je ban Jelačić odveo konja uz Dravu tamo kod „Bijele lađe“ i došao preko Trga Slobode u Bulevar Jugoslovensske narodne armije i krenuo od Kapucinske crkve i samostana niz Bulevar na korzou koji mu je opisala Sofija Mlinar nije bilo mladeži. Šetači ne izađoše u šetnju i druženje. Zabava prestaje možda će biti neke nove zabave pomisli ban Jelačić. Krenuo je Bulevarom i tamo video Crvenu kasarnu, tako su je zvali i nastavio šetnju. Zastao je pred Likovnom galerijom i Privrednom komorom Slavonije i Baranje. Lagano je došao pred Dom Jugoslovenske narodne armije i Ulicom Matije Gupca došao do Opće bolnice Osijek i Bijele kasarne.

Dalje nije išao. Vratio se da potraži konja. Idući pored Parka kulture tek sad primijeti spomenik. Brinulo ga je kako da napoji konja jer u gradu nije bilo česmi gdje je narod mogao da se napije vode. Vidio je preko Drave da ima naroda. Zanimalo ga je da ode tamo. Skrenuo je šetalištem a na ploči koja je označavala ime pisalo je „Veljko Vlahović“. Nije znao ko je bio Veljko Vlahović, nije znao ni kakvo je ime nosila ulica ranije. Došao je do pješačkog mosta, ali se ne usudi da sa konjem prelazi most. Prešao je preko cestovnog mosta i napojio konja na    Copacabani. Na Zelenom polju ga je pustio da pase i odluči da ode u Petrovaradin. Zanimalo ga je da li postoji kuća u kojoj se rodio.

Došao je ban Jelačić u Novi Sad. Vidio je da na tabli tako piše. Ali to nije bio onaj Novi Sad koji je on razorio gušeći mađarsku revoluciju. Gledao je da nevidljiv dođe do svoje rodne kuće. Prešao je preko Žeželjeva mosta – preko mosta trvđave – i kejom došao do Gradića u Petrovaradin. Zamalo da ne prepozna kuću u kojoj se rodio. Sva obojena u sivo bila je na istom mjestu. Ušao je unutra i osjetio neki ustajali plijesan kakav je u starim kućama koje su zapuštene i nijesu obnovljene po današnjim mjerilima. Pomisli koliko onih tamo pjevača ne zna za tu kuću i kao je sumorna i sneveseli se. Na kući je bila oznaka koja je kazivala da se u toj kući on rodio. Čuo je razgovor nekih ljudi koji su govorili kako Gradić sve više propada a za svjetsko prvenstvo koje je bilo u Novom Sadu Gradić je bio dotjeran i to su činili oni koji su otjerali njegov spomenik sa Trga Republike, i sad jadikuju oni što pjevaju što njegov spomenik nije na Trgu, a kuća gdje je rođen tako loše izgleda. Nije bio sentimentalan. Konj se nahranio pokošenom travom koju su radnici sakupljali uređujući zelene površine oko Beogradske kapije. Ovdje ga pjesmom niko nije dozivao. Ljudi su bili zakopčani. Što su mislili o previranjima u Hrvatskoj koja se sprema da kroz građanski rat dođe do nezavisnosti  i nije ga zanimalo. Stao je malo ispred crkve Svetog Jurja u kojoj je po rođenju kršten i krenuo prema konju. Uzjahao je konja i pošao da mu traži vode. Napojio je konja u Sremskim Karlovcima i nastavio jahanje.

Došao je u Zemun, ali to nije bio onaj nekadašnji to je neka nepregledna cjelina i na rjekama je vidio više mostova. Jahao je pored Dunava i konj je preko mosta prešao. Bila je noć i mogao je nevidljivo da se kreće. Nije ni znao da se našao u centru Beograda i tamo pred jednim velepnim zdanjem vidio dva konja i na njima dva vladara. Čuo je od kasnih prolaznika da je to skupština Jugoslavije. Rekoše mu da su ovde štrajkovi i protesti, a sklonio se u parkić ispred Skupštine da ga ljudi ne uoče i da mu ne bude kao Kraljeviću Marku. Sjetio se noćnog razgovora u vikendici u vinogradu i što mu je rekao patrijarh Rajačić da će doći i među Srbe i nije mu to do kraja vjerovao. Zaboravio je da skrene do njegova dvora u Karlovcima i auto putom krene svom brzinom konjskom kada se našao izvan Beograda.

Opet je bio u Iloku i u Vukovaru. Vukavar je bio u svojoj provincijalnoj ljepoti sav našminkan i uređen. Doznao je da se tu dosta novca slilo kada se proslavljala velika godišnjica Komunističke partije Jugoslavije i cijela Jugoslavija je dala novac da se grad uredi. I tu je čuo da ga zovu, ali se ni sa kim ne upusti u razgovor i odbaci sve izazove. On nije ovde da nešto brani ili odobrava, a što govori u to niko ne vjeruje ništa i ne vjeruju da je on ban Jelačić.

Preko Borova Sela došao je u Dalj. I u Dalju je čuo da Dalj vidno zaostaje, nekadašnji Teutoburgium, luka na Dunavu, još u rimsko doba i trgovište u doba Kraljevine Jugoslavije i sjedište općine sada je tavorio odbačen i ponižen. I tu je kod Erduta vidio dobar cestovni most nov i temeljit.

Bio je ponovo u Osijeku, ali je srenuo od Klise ponovo prečacem pored aerodroma i preko Tenje došao do Juga II i Lanene industrije Osijek. Čuo je za jastuke LIO i pamtio banalnosti pored važnih i dobrih stvari. Došao je do Saponije i učini mu se da je zalutao. Našao se pred gostionicom Bačvice gdje je prije koju deceniju bilo zazivano njegovo ime. Krenuo je od lanene industrije oko grada i uz železničku prugu jahao prema Vinkovcima. Dočekali su ga vječno pospani Vinkovci i tamo su ga zvali u pjesmi u dokoličenju. Ostavio je konja i lutao gradom. Došao je i na željezničku stanicu. Začudio se kad je vidio da u vječno pospanom gradu može biti tako živo i dinamično. Tu tako nije bilo u doba njegova banovanja pa neka ga zovu koliko hoće. Doznao je da je to najveća raskrsnica u Jugoslaviji i da je tu tako svaki dan od nula sati do dvadeseti i četiri sata.

Uz prugu od Novske i Siska bio je opet u Zagrebu. Opet su ga glasno zvali i dozivali kad god se formirala koja stranka i svi su se kleli u demokraciju a svi su govorili, oni što su smatrani zlobnicima, da će nova demokracija nastati ispod komunisatičkog šinjela i mnogi nekadašnji vatreni komunisti će se nadahnjivati novom ustaškom duhovnošću.

Sve je više zahlađivalo i on se bojao za konja. Imao je plan da ga strpa u đakovačku ergelu, ali sada mu je bilo previše da se vraća na konju tamo. Otišao je u Turopolje i tamo je nekako hranio konja i sazna da je tu i stočno sajmište. Tamo su neki u kamion tovarili konje i on zamoli da mu prevezu konja do Đakova kojeg je prodao ergeli.

Šofer će: - Ne znam čudak kako da ti vozim konja, nit te znam, nit te poznajem, a u kojoj si ergeli dreser konja?, a odjeven si kao što je bio odjeven ban Jelačić na spomeniku a nije nešto u redu kad se odijevaš čudnovato kao ličnost iz prošlosti koje ne žive više na zemlji. –

-  Povezi i mene i konja ne brini za novac nije sve u novcu.

Pred ulazom u grad vozač je zaustavio kamion i naredio čudaku da izvede konja iz kamiona jer on neće da mu se smiju po gradu da je vozio mrtve i njihove konje.

Doveo je konja do ergele i ostavio ga je. Udaljio se da vidi kada će konja uvesti. Naišao je jedan pijan radnik i sav omamljen uveo konja u štalu.

Ban Jelačić je zaustavio jednu pokretnu kućicu. Vozač je bio pijan. Od pijanstva nije vidio odeću ni lice neobičnog putnika i vozio je tako da su mu se svi smicali i čudili se pijanom vozaču i čudnovatom suvozaču.

Idući ulicama Zagreba vidje ban Jelačić slijepa mladića. Pomogao mu je da prijeđe preko prijelaza na semaforu i vodio ga je da brzo hoda jer je već bilo hladno. S mladićem je došao do ulaza nebodera gdje je mladić stanovao. Mladić mu nije dozvolio da ode. Grof mu je rekao da ne može ostati jer mora negdje zanoćiti.

-  Prenoćit ćete kod mene – uznastoja mladić u svome pozivu. Ostanite koliko hoćete jer sam ja sam i to će biti dobro i meni i vama ne tražim nikiakav novac.

-  Sretan sam – pomisli – mladić neće znati da ja ne jedem zemaljsku hranu i ne pijem zemaljska pića. Moći ću svući ovu odjeću i pribaviti mladiću sve što sam ne može.

 Događaji su se ređali jedan za drugim. Propast vladajuće partije i njezin slom, višestranački izbori, sve je to vidio. Bio je blizu kada su pekli vola. Netko je od gradske sirotinje dobio malo mesa. Uglavnom su dobili oni koji su se više gurali. Ovo ga je nekako gušilo. Pjesma: - Ustaj bane Jelačiću – nekako je utihnula. Vršile su se pripreme za vraćanje njegova spomenika na Trg Republike, policija je sa kapa skidala petokraku, ali se ništa bolje nije osećalo u životu ljudi i kriza se još više zahuktavala. Došla nova vlast koja ništa ne zaustavlja, za stabilizaciju davili su vojnika u demonstracijma u Splitu koji je samo služio vojni rok. Srce se punilo radosti da će doći nezavisnost. I kada je jedan doktor, profesor u Saboru rekao da će stjecajem nezavisnosti ta nova državica imati još većih neprilika svi na njega graknuše kao na bjelu vranu. – Dobro! – rekao je doktor – onda ta nova državetina imat će golemih teškoća i zaduživanja i razduživanje neće proći bezbolno. Ali bilo je doktora, profesora koji su bili vatreni zagovornici razbuktavanja krize. I opet se ban Jelačić sjetio moćne eminencije iz vinograda.

Došao je do jedne zgrade jednog dana i tamo vidio da bacaju neke knjižurine u kamion. Pitao je kakve su to knjižurine  što ih tako bacaju. – to je enciklopedija Jugoslavije ćiriličnog izdanja. Vozimo te knjige u zatvor i tamo će ih spaliti u peći za parno grijanje. –

Na uho bana Jelačića šapnu neki prolaznik: - Tako su ustaše spaljivale ljude u Jasenovcu. Za vlast, ali i za narod najznačajniji događaj bio je vraćanje banova spomenika i promjena imena Trga Republike i vraćanje starog imena Trg bana Jelačića. I time se ništa nije desilo. Radost je trajala kratko. Ljudi su i dalje teško živjeli i događalo se nešto čudnovato i ništa nije bilo čudnovato jer se narodu nametalo mišljenje da je uzrok svih nevolja što Republika nije samostojna, a već se mnogo obaveza prema saveznoj državi ne izmiruju. Srbi su osjećali strah i na izjave da će Srbi napustiti Hrvatsku jedan novi čelnik, golub jastrebova srca, izjavljuje da Srbima ne treba dati da sa sobom ponesu na opancima hrvatske zemlje. I moglo bi se napisati toliko knjiga da ih se ne bi moglo izbrojati od silnih izjava koje su sijale strah i nemir među Srbima.

Iz straha Srbi uzvraćaju takozvanom balvan revoluvijom. Strah nema oči i sve odlazi na sklizak teren. Iz svijeta su to prozvali demokratskim promjenama od kojih stotine hiljada ljudi  drhti u paničnom strahu.

Više se nigdje nije čula pjesma: - Ustaj bane... – I reklo bi se da je ban Jelačić završio svoje istraživanje, ali mu nije bilo ni na kraj pameti da se vrati odakle je došao. Odluči da potraži konja u đakovačkoj ergeli i da se nadje na licu mjesta gdje god je to moguće. On nikako nije mogao da pronikne i shvati smisao toga dozivanja. Dok je on s Turcima krv prolijevao, on i njegova vojska nijesu dozivali bana Mirka Derenčina da ustane, i cvijet hrvatske feudalne vlastele koji je na Krbavskom polju izginuo, izginuo isto ka oni srpski tamo na Kosovu, a njega zovu zbog spomenika, ili nečijih bijesnih glista kako je čuo da neki kažu za tu njihovu pjevaniju.

Sama priredba na Trgu Republike, sada Trgu bana Jelačića kod spomenika i banova sablja okrenuta prema Kninu i nije bila u ozračju kako se željelo. Sam program bio je nekako postan i nije davao duhovnu hranu da se moć duše jača, već je nadimao i stvarao pustoš. Željelo se da sve bude veličanstveno, a sve je ostalo u senci varave nade i  iščekivanja. Dovršila se vila pretvorena u dvor za vladare.   Tamo se formirala posluga kako to priliči. Odabrani su pobočnici, pribočnici, zabočnici, krajbočnici, predbočnici, nadbočnici, podbočnici i sve to po moralnoj podobnosti i svi pomno odabrani. Davne su izjave o moći i snazi Zbora narodne garde i policije.

Ban Jelačić nije bio zbog vojske tu na zemlji, ali ništa nije moglo promaknuti ljudskom oku kad se sve nametalo. Bilo je tu naduvene radosti što će vojska biti etnički čista, rimokatolička i dobiva monsinjora, vojnog ordinarija. Vidio je na ulazu u krugove kasarni gdje je iz kasarni starih raspomano širio užas, kamione natovarene plinskim bocama punih plina, a isključili su vojnicima vodu i struju.

Dok je on zapovijedao carskim regimentima, struje električne nije ni bilo, ali vode je bilo i nitko  nije vojsci uskraćivao vodu i ti mladići su na odsluženju vojnog roka. I da bi netko skapavao od žeđi njega su zvali svojom pjevanijom. Ulicama gradova i drugdije sretao je žene u rulji gdje jauču i nariču i traže da im puste sinove, a on je u Kumrovcu vidio neku školu gdje se školuju mladići dvojbenog usmerenja. Čuo je da neki govore da im sinovi idu u Kumrovcu u školu za vatrogasce i da dobivaju dobru stipendiju. Kada su se rasplamsala silovanja jezika da hrvatski i srpski nije jedan jezik, sjetio se hrasta ispod kojeg se odmarao i koji je u obumjeru činio jedno deblo bez obzira što je kora, a ni to nije bilo lako utvrditi, samo razdvajala dva debla u jednoj cjelini i jedan panj je tu bio i žilište nedjeljivo kao što ni deblo ni krošnja, već se deblo moglo posjeći i tada bi se klinovima i sjekirama moralo razdvajati. Tako mu je bila jasna nedeljivost srpskog i hrvatskog jezika. On to nema nikome da kaže.

Ban Jelačić je sada izjahivao i bio sada manje obuzet onim što je došao na zemlju. Odjahao je u Međugorje. Tamo je vidio veliki krst, ali revnost svećenstva jer je na hodoščašćenje dolazilo dosta bogatog svijeta. Bjelio se papir po kukuruzu, koji su rabili hodočasnici, koji je stupio u fazu nalijevanja zrna. Ljudi su se pobožno molili i mnogi su govorili kako to hodočašćenje deluje na njih blagotvorno i drugi su hodočasnike uvjeravali da je Blažena Djevica govorila hrvatski, a nijesu znali ime jezika kojim je govorila dok je hodala po Zemlji. Priprost svijet je bio opčinjen tim kazivanjem jer po tim kazivanjima Blažena Djeva je govorila poslije aramejskog samo hrvatski, ali ne i srpski.

Za drugi rat ona je pripremana da bude proglašena za hrvatsku kraljicu i u krunu su ugrađivani dijamanti i kruna je trebalo da posluži kao sredstvo vladanja, neki oblik zlatnog teleta, a sada je govorila djeci hrvatski, kako su djeci govorili u školi novokomponiranim jezikom. I ovdie su ga neki vidjeli i čudili se što ovdje radi taj čudak.

I odatle se izgubio i lutao, lutao. Zazirao je od ljudi i gledao da bude što nevidljiviji. Našao se na sjeveru i vodio kolonu čudovišnih željeznih buba da kreće i na njima sjede mladići i to još do sada nije vidio. I krenuo je za njima i krio se od njih koliko je mogao. Zatim su ih dočekali puškama i to automatskim i pucali na njih. Vojnici iz ovih grdosija nisu mogli odgovoriti jer, kako rekoše, da iz svojih grdosija nisu pucali jer su povađene igle iz naoružanja. Ako su ovi, što su na te grdosije pucali, znali da su mladići bespomoćni zašto su ih ubijali? Oni su vjerovatno pošli s uverenjem da idu na vježbu, ušli su u smrt. A rekoše da su to vojnici iz južnih dijelova države. Iz kutija su govorili kako je čuo da govore u Beogradu kad je tamo bio, a ljudi su oko njega govorili slovenski jer se sjećao tog jezika još za života na zemlji kad je bio ban i grof. Sad mu nije bilo jasno zašto su ubili te mladiće, a nema nikakve objave rata. Vratio se nazad i ostao u uvjerenju da još ostane.