Literatura

Ban Jelačić ponovo među Hrvatima 3.deo

IV

 

Nastavila su se događanja. U općinama gdje su živjeli Srbi, odbacili su grb i zastavu. Zastavu zato što je grb na njoj bio neprihvatljiv. Srbi su izbačeni iz Ustava, a iz drugih zemalja koje su propagirale demokratiju su šutjeli o pravima čovjeka to jest još ljudska prava nijesu bila stupila u opticaj. Sve analize bile su bezpredmetne. Sukobi su se ređali jedan za drugim. Sam događaj na stadionu gdje se skupilo mnogo ljudi i igrači udarali gumenu kuglu naliku na globus i onda oni sa strane provališe u igralište i izazvaše tučnjavu i odatle počinje. Događaji u Plitvicama, Glini, Slunju, izmasakrirana tjela pripadnika teritorijalne odbrane na koranskom mostu. Federalna vojska kreće pa stane, žene zaustavljaju vojsku. Na kasarne se puca sa krovova kuća, škola, bolnica, dječijih vrtića. Najzanimljivije je bilo banu Jelačiću gledati kada ovi takozvani pobjednici uđu u krug kasarne kad siđu s krovova bolnice ili škole, a federalna vojska pod plaštem noći nekako izmigolji, oni što izađu, a oni što bivaju ubijeni dok izlaze iz opkoljenosti i dobro rečeno iz bespomoćnosti kad ovi „pobjednici“ iz busije s krova bolnice uđu u kasarnu i okome se na spomenik kakav je vidio u Kumrovcu i stanu čupati ruže i bacati ih. I čuo je da neko kaže iz mraka: - lupaju duhovnu snagu Antuna Augustinčića -. Po trgovima gradova u samome centru grada rušeni su spomenici boraca koji se klanjaju mrtvim drugovima i domovini gledajući u Sunce. Spomenici su bespomoćno padali. Pucalo se u mramorne ploče na kojima su bila nečija imena. Šapatom se govorilo da su to spomen ploče streljanih rodoljuba od strane nacista i ustaša. Nije znao ni za ustaše ni za naciste.

Sjeti se svoga spomenika. Njegov spomenik nije bio uništen niti su ga rušili bageri jer je očuvan ponovo vraćen na pređašnje mjesto, a ovi ruše bagerom kao da su u neprijateljskoj zemlji, ili kao da u njihovoj zemlji to čine neprijateljski vojnici. Istina je, da su spomenici žena i devojaka bili glomazno isklesani. Kako je slušao da je ta partizanska vojska bila više gladna nego sita i u njoj je bilo žena koje sigurno nijesu bile tako debele kao što su isklesane, ali su umjetnici to izgubili iz vidokruga. Robovali su glomaznosti i kroz glomaznost isticali duhovnu i rodoljubnu snagu. U tim događanjima ban Jelačić je bio nevidljiv.

Bio je sada gotovo nevidljiv uvjek otkako ga pjesmom nitko nije zazivao jer se repertoar skladbi izmjenio. Najjači utisak je ostavio avion koji je bacio bombu na jednu vladinu zgradu. Avion je doletio iz pravca aerodroma – Pleso - , a preko radija je čuo da je to avion, sada neprijateljske, Jugoslavenske ratne avijacije. Osjećala se mučnina bol i oprost u ljudima na svakom koraku. Vidio je da neki kradom odlaze, preko noći, drugi ulaze u njihove stanove i kuće obijaju vrata. Ostao je i dalje kod slijepog mladića, a onda odlazio i lutao svuda. Bilo je ushićenja kod mnogih čije su pozicije sada bile vidno izmenjene. Na vojničkom planu su mnogi uznapredovali. Doskorašnji anonimusi su sada u novim uniformama paradirali gradom. To je bilo u mnogim gradovima. Nije mu se išlo u Kerestinec. Doznao je da je kazamut aktivan. Doznao je da su tamo prebijeni ljudi ili to nisu bili ljudi jer su Srbi. Proradilo je političko tržište, tržište laži i obmanjivanja. Doznao je da je ta neka jugoslavenska vojska napustila Sloveniju. Sada sve nije morao ni da pamti. Na područijima gdje je nekad bila Vojna granica manje brojno hrvatsko stanovništvo je napustilo sela i svoje kuće, te općine su sada proglasile svoje središte Knin. Sve nade su bile isprazne. Zakoni su postojali, ali ih uglavnom nisu poštovali jer je zakone svatko ubacivao svoj duh. I na izdvojenim područijima ljudi su se okrenuli svojoj kući u kojoj imaju vatre i još uvjek mogu jesti a da ne gladuju. Oni što su se istakli u davanju otpora sada su mislili da imaju pravo da vode politiku, a o politici ništa nisu znali. Narod je živio po navici i u početku se nije ni osjećao zrakoprazni prostor vlasti, a najveće nesreće su bile pogibije. O pogibijima malih ljudi, doskora raspjevanih i vedrih mladića, s velikom patetičnom retorikom se govorilo o pogibiji „hrvatskih vitezova“, a mnogi su svoje sinove zaklanjali da ne idu u vojsku i na sprovodima osuđivali srpsko divljaštvo i lili krokodilske suze. Tješile su ih pogibije srpskih mladića koji su postajali „srpski Sinđelići“.

Nije izmirenje Hrvata baš bilo u velikoj ljubavi. Emigracija je došla opranih ruku u devet voda jer su to bile sada čiste ruke i nisu sada krvave jer se sve to u civiliziranom svijetu sada izvidalo, a taj civilizirani svijet je u njima gledao snagu koja će se obračunati s komunistima tako što će ih ukloniti s političke scene i oni će im zauzvrat prepustiti Srbe da se sa njima razračunavaju i otpreme u progonstvo kao zločince iako su bili na strani antihitlerovske koalicije jer su remetilački faktor u Hrvatskoj. Progledalo se kroz prste što je ustaška emigracija bila veliki suradnik vojevač fašizma, a koliko je Hitlerovih oficira bilo u NATO paktu pa opet ništa zato. Nešto se zbivalo a novopečena državna politika odobravala, bilo je otimanje društvene imovine. Poginule siromahe su proglašavali „hrvatskim vitezovima“ a za svoje sinove su pljačkali i tiho prisvajali društvenu imovinu. Tko je kriv siromasima što su glupasti i nemoćni. Naročito su se isticali oni koji su za vrijeme služenja vojnog roka u jugoslavenskoj vojsci okitili činovima sada im se ukazala prilika da se penju do generalskih činova. To je trend da kondukteri, šoferi i promoteri postanu generali, a varalice, neradnici i bitange vlasnici firmi. Dok su se mase zanosile dotle su ovi i oni grabili svome cilju. I postali su vlasnici firmi za čiju su gradnju uzimani veliki krediti, a radnici vraćali te kredite, a za koje krediti nisu vraćeni opet će ih vraćati radnici. Tako se od bivših bagabunda stvorio bogati sloj skorojevića kojima će se diviti osiromašena i uništena srednja klasa koja je i sama učestvovala u svome osiromašenju.

Trebalo je sada stvoriti umjetnost življenja. Ako ništa drugo neka to siromaštvo bude čisto i ispeglano, ako nije otmijeno. U vojsku se moralo milom ili otmijeno silom i glumila se radost. Ako se pogine, možda neću ja. Dobijaju se uvjerenja da je pobjeda na strani nezavisnosti i da se oružje kupuje i već mozak postaje umoran od svega.

I jednog dana dok hoda ban Jelačić nevidljiv čuo je razgovor dvojice šetača koji su razgovarali. Njemu se činilo da je njegovo pojavljivanje ostalo prikriveno i njegovo neslaganje s pjevačima koji su pjevali pjesmu i njega budili. Sada su ova dvojca raspravljali o događajima kada je grof Jelačić postao ban. Spomenuli su Kulmera i ban Jelačić ga se sjećao. Dobivao je od njega pisma u kojima je bilo komplimenata, a ovi sada kažu da su bili jeftini i djetinjasti. Od njih je doznao da je Kulmer uočio da je grof Jelačić bio politički totalno nesposoban neobrazovan. Govorili su da je ban Jelačić bio bezgranično naivan i bezvoljan. Spomenuli su i pismo Kulmerovo od 11. maja 1849. u kojem Kulmer piše svoju krilaticu: - Bog neka čuva Hrvatsku od tijesne veze sa Srbima“. I još su toga sada rekli što mu drugi nijesu tada rekli. Ban Jelačić je još čuo od njih dvojce da kažu kako se neki čudak obukao u odoru bana Jelačića i luta i ispituje zašto ga pjesmom zovu. Rekoše da je viđen zadnji put na priredbi koju su priredili kada se banov spomenik vratio na Trg.

Tada im se ban Jelačić kratko pokazao, a oni kao sumanuti odoše svojim ubrzanim staračkim korakom.

Ušao je ban Jelačić u sve državne institucije gdje je kao ban ulazio. Tada nije bilo šefa države u Zagrebu. To je bio car u Beču, a u Zagrebu je mogao biti samo kralj. Kao da je vladar mijenjao krunu i odbacivao carsko zvanje samo zato što bi ušao u Sabor. Na tu nelogičnost niko nije obraćao pažnju. To je izgledalo da jedan vladar ima obadvije noge a kada dođe u drugi dio države gdje ga smatraju kraljem ima samo jednu nogu.

Došao je u dio grada gdje je bila velika građevina i rekoše da je to vila Dalmacija i da je to bila Titova rezidencija u Zagrebu. Sada je pretvorena u predsjednički dvor. Tu je vidio veliku grupu osoba. Pobočnici, pribočnici, predbočnici, zabočnici, krajbočnici, nadbočnici, podbočnici. Svi su vedri i nasmijani i odani domaćinu dvora i ljube svoju novu dužnost. Svi su ubijeljenih lica i uhranjeni i prikazuju se pametni jer su tu potrebni i svakodnevno iskazuju ljubav prema domaćinu kuće. Budnost i iskazivanje ljubavi to je bila najveća obaveza i valja ljubiti trag domaćinu i smeškati se na njegovu taštinu i podrugljivost jer je on moćan, ali ovde se ne živi loše. Oni nisu obični vojnici, bojovnici već nešto više i ne ljute se što nisu među vitezovima, a vitez se postaje tek kad pogineš. Nije se čudio što u sukobu sa Srbima, a kasnije i sa Muslimanima više nitko nije pjevao: - Ustaj bane...! –

Vidio je kolone traktora gdje iz Slavonije odlaze i njihova sela pale. I svako je svakome postao remetilački faktor. On svagdje nije ni stigao. Bio je u Osijeku kada su sa krova zgrada Opće bolnice policija i zengovci pucali na kasarnu onu Bijelu kasarnu koju je vidio kada je prvi put došao u Osijek. Gledao je na ratna razaranja. Vidio je kako tako zvani branitelji brane Vukovar. Ubadaju sebi injekcije jer su ustrašeni i blijedi i po ubodu postaju bodri i veseli i pravi junaci, grad pripada njima. Pa ako im pripada od koga se brane. Zašto su gubili vrijeme i zabarikadirali se. Taj grad je cijela Jugoslavija uljepšala za veliku pedesetogodišnjicu. Koga odatle žele da otjeraju ako im je borba pravedna i nikoga odatle ne tjeraju zašto se brane. Vidio je Rumune kako su i oni tu upleteni i daju im neke stare novčanice  rekoše mu da su to novčanice „Nezavisne“ – kune – koje nikad nijesu imale monetarnu vrijednost. Vrag je plesao gradom i između sebe su se tukli ljudi koji govore isti jezik, slave Hrista i nesreća je u tome što se želi da Hrvatska bude etnički čista i što se hoće prikazati da su Hrvati kulturniji od Srba, a svi idu u iste škole i uče po istim programima i što su tu snagu Hercegovci koji su tu došli izvan domašaja hrvatske kulture jer se vezivanje Bosanaca i Hercegovaca kao rimokatolika nešto kasnije vezivalo poslije odlaska Turaka za hrvatsku nacionalnu cjelinu i to glavne poluge su bile klerikalizam monsinjora Stadlera. Srbi su odmah poslije odlaska Turaka svoje nacionalno biće u Bosni i Hercegovini vezivali za srpsku nacionalnu cjelinu u Srbiji i svim prečanskim Srbima kosovskim mitom i pravoslavnom srpskom crkvom. Izlazeći iz mraka Orijenta bosansko – hercegovački rimokatolici su se više oslanjali na klerikalne poluge nego na svjetovne duhovne tekovine književnosti i drugih umijetnosti. Njihovo jako klerikalno uvjerenje i odgajano ustaštvo rafinira sjedinjeno, sada je ishitreno dominiralo u njihovim glavama. Životna praksa je pokazala da rimokatolička i pravoslavna crkva u istoj državi žive i plutaju kroz historiju, ali sada se u nečijoj glavi rodila ideja  da treba između jedne i druge granica biti na Dunavu, između Nacionalnog episkopata u Zagrebu i Pravoslavne srpske crkve u Beogradu. A i preko Dunava od Vukovara žive rimokatolici, ali ni svi pravoslavci neće biti istrebljeni. Ovo su golemi uspjesi ekumenizma pod pontifikatom slavenskog pape i njihovih sljedbenika Slavena na Slavenskom jugu. Ovaj duhovni element je samo šlag na tortu koja je pripremljena i ispečena ko zna gdje.

Ratne orgije sve više su uzimale maha. Došli su neki vojnici da donesu mir. Kako god da su najavljeni i kako da su dobro došli oni su bili tuđi. Oni kao pojedinci mnogi nisu došli veselo a dočekani  su s olakšanjem stanovništva. Onda su im rekli da ne pokazuju mnogo ljubavi prema Srbima. Hrvati ih nijesu voljeli jer su bili prepreka da ratuju. Srbima je bilo oduzeto oružije i zaključano. S njima nije bilo vlastite vojske a ova tuđa ih ne voli. I Muslimani i Hrvati upadaju na tako zvano zaštićeno područje. Ban Jelačić donese odluku da ode tek sada u Glinu. Sada je Glina bila nešto drugačija. Od nekadašnjih vojnih zgrada nije bilo ništa. I pored tuđe vojske bilo je života, ali kada su Hrvati stali upadati na takozvano zaštićeno područje, tuđa mirovnjačka vojska otvara skladišta i Srbima daje to jest vraća naoružanje. Tako je nastala srpska vojska Krajine. Po dolasku mirovnjaka nikakve tuđe vojske nije bilo već nekakva pogranična milicija i taj broj je bio mali u odnosu na vrletnost područja koje je valjalo obilaziti. Ali Srbi su bili optuženi da su okupirali vlastite kuće i posjede pa i ta mirovnjačka vojska je bila optužena i proglašena od međunarodne priznate države Hrvatske kao okupatorska. I ta nova država, kao da se nije znalo da je Jugoslavija savezna država, i da Hrvatska postoji u njoj djelovala je arogantno svojom diletantskom politikom. I nitko tu državetinu nije opominjao da mirovnjačku vojsku proglašava okupatorima.

Ban Jelačić je sada sve promatrao kao da su ga svi zaboravili. Nakon ovih svojih razmatranja stanja na terenu monotonost mu je razbio susret sa Lazom Rakijašem. To je bio krepak i vedar stari čovijek koji kao da i nije bio star. Odlikovao se svojom tjelesnom snagom i vedrinom. Za njega su mu rekli da se u mladosti porvao s medvjedom.

-  Oborio je međeda – kazuju mu ljudi – bio je siroma za bivše Jugoslavije, a i druga je bivša Jugoslavija i ode on u Karlovac na sajam i kad ga videše neke gazde rekoše mu da će mu kupiti kravu ako se porva s međedom. I Cigan zabubnja i međed se ispravi na zadnje noge, a jaki međed i navalio, a kad on međeda rukama oko rebara i malo mu izbije nogu pade međed ko ništa.

I kupe mu kravu. Ide on kući i vodi kravu i za njim društvo veselo i pjeva. Njega dočeka ćaća i kaže mu: - Nesretni sine, što ukrade kravu pored naše sirotinje da nas nosi glas da smo lupeži. –

Nije čiča lupež mi smo mu kupili kravu jer se porva s međedom i dobio opkladu.

Krenuo je i došao u Žirovac. Tamo su ga mladi ljudi vodili od kuće do kuće gdje je Ivan Šibl uz kotlove dok su ljudi pekli rakiju zapisivao svoje – Partizanske razgovore – u mrtvu jesen tih stradalničkih godina fašističke okupacije Jugoslavije. Rekoše mu da je Ivan Šibl kasnije uskladio svoje stavove s ustaškim i Tito ga ukorio, ali od tih ukora nije ostalo ništa.

Njegov sin Milovan je zaboravio partizansku prošlost očevu kada je to učinio otac i priklonio se novoj ideologiji koju je ustaška emigracija njegovala u drugim dijelovima svijeta.

Ban Jelačić nije znao ni za Šibl Ivana ni za njegovog sina Milovana, ali mu nije bilo jasno zašto ove ljude žele da odavde otjeraju iz ove divljine.

Na svakom koraku se osjećao dah siromaštva. Javio se individualizam da je najbolje za sebe kao pojedinca stvoriti dobre osnove jer će prestati sukob i onda je važno započeti život punom snagom u miru. Bezobzirno se prisvajalo što je bilo društveno i svaka takva krađa je nenapisani roman. Motiv krađe, oduzimanje nečije imovine i ostavljanje bez posla tolikog broja ljudi ili kupovanje firmi u bescjenju ostaje u anonimnosti kao u ponoru. Nije bilo nikakve snage koja bi zaustavila tu pljačku i otimačinu. I pored toga što postoji izreka: - oteto prokleto -, - neka bude prokleto što je oteto, ali svima što je oteto nisu dobili s neba ništa. I ovi koji su oteli išli su u crkvu i molili se zdušno Bogu i nijedan velečasni u ispovjedi nije čuo kajanje za otimačinu.

Konj je bana Jelačića nosio kud je htio. Gdje god su došli i kuda su prolazili ratna razaranja su ostavila trag. Za konja se nije brinuo. Svuda je bilo paše i sjena te dobre izvorske vode. U tim gradićima bilo je života. Trpio je narod i nosio terete života i ratne rane. Sa Srbima nije uspostavljao nikakav razgovor. Oni ga čak nijesu ni primećivali kada on to nije želio. Prolazio je mekim trbuhom Hrvatske i baš po tim bespućima i brdskim područijima koja su prelazila u gorje živjeli su Srbi a Hrvati gdje je bilo ravnije uz glavne ceste, doline rijeka i riječica i živjeli su urbanije i lagodnije. I čudio se što baš u tim bespućima ima dobrih gospodarskih zgrada i što ljudi imaju hrane. I tu se vodila prljava trgovina. Razni liferanti i špekulanti, saboteri i ratni profiteri dobro su živjeli. Kleli  su se u vjernost naciji i oni snagu troše da bi se nacija održala.

Vidio je Kašić, vrelo Zrmanje, Obrovac, Islam Grčki, Islam Latinski, Peruču. I tamo na Peruči bili su kao iskopani mrtvac prijedeli koji su nekad potopljeni kada je izgrađena brana za hidrocentralu, a ljudi odatle raseljeni Bog zna gdje. Sada su mogli doći na groblje svojih domova.

Došao je u Split. Gradom se šaputalo da u ratmoj luci „Lora“ ima zatvor u kome muče zarobljene vojnike JNA, Srbe. On se sjeti kako su i njega htijeli strpati u Kerestinec i kad se približi tim objektima stražari su digli buku: - Dolazi neki čudak! – javljali su.

Zato okrene konja i u galopu nestade. Napustio je Split i konj ga je nosio opet a da sam nije znao gdje se nalazi. Došao je u Sinj. Tamo su ga dočekali nešto vedrije.

-  Nije doba za alku, a došao alkar. Ovaj je neobično odjeven. On je kao ban Jelačić sa spomenika. – Zaustavio se u centru grada i malo započeo razgovor s prolaznicima. Dokonih ima uvjek svagdje pa i ovdje.

-  Nije alka još a ti doša – govore mu – izgledaš ka ban Jelačić sa spomenika.

-  Ja jesam ban Jelačić i pjesmom ste me dozivali. Došao sam! –

-  Ti si čudak čuli smo da jedan takav krstari Hrvatskom, a šteta je što se ne trče alka da vidimo što bi čudak uradija. Da te malo zadržimo u zatvoru do alke da bude veselije gledati čudaka – alkara -.

I kad je to čuo opet se sjeti Kerestinca – malo se vrati unazad na konju i lagano se okrete i u polugalopu dođe na raskrsnicu i krene u unutrašnjost. Ubacio se pored kolone vozila te nepoznate vojske, jer takve vojske za vrijeme njegovog života nije bilo i krene u nekom njemu nepoznatom pravcu. Čuo da regularna vojska Hrvatske mišijim ujedima potiskuje i mirovnjake i srpsku vojsku dublje u takozvano zaštićeno područje. Za zasluge u ratovanju djelile su se spomenice po uzoru na odlikovanja koja su poslije drugog rata davala za zasluge onima koji su pomagali partizanima i onima koji su se istakli u borbi protiv fašizma od prvih dana okupacije do završetka rata. Mogao je čuti i povjerljive razgovore i među vojskom i po gradovima da je ova vojska opterećena ustaškom psihologijom, znakovljem i sve u ozračju neke zamućenosti. Šoferi postaju generali i u tim euforijama vode ljude u smrt. Čuo je da kovnica spomenica radi dobro kao kovnica novca na Topčideru. Nije znao zašto vojnici govore da im u blizini Ministarstva odbrane mirišu pljeskavice i pizze. A ministru odbrane svirali električni fratri. Sve ovo vojnici su prigušeno u njedra kazivali međusobno. Doktor koje provinijencije, Bog zna ispituje buduće generale.

Propade željezara u Sisku. Bilo je kazivanja da su u njezinim Pećima spaljeni ljudi iz dvaju autobusa kojima se izgubio svaki trag. Sve je za bana Jelačića ovo prelazilo u beskrajnost i u nerazumnost, ali nije znao ko bi ovo mogao da prekrati. To lutanje i gledanje zla svaki dan bilo mu je razorno, ali da glasno izgovor – Bože! – činilo mu se rano ni s kim ne vodi nikakav razgovor jer mu na svakom koraku prijete policijom. Ova i ovakva događanja nekome odgovaraju jer u tome zlu, kako čuje, mnogi zarađuju ili zgrću veliki novac, a siromašni moraju u vojsku i pred svaki napad na Srbe se bodu nekim iglama da bi bili vedri, bodri i neustrašivi. Sve to ide nekome u korist za ostvarivanje te zarade i zgrtanje novca.

U tim razmišljanjima došao je u predio koji su zvali Medački džep. Zvjerstva te vojske koja je tu ušla silno su ga zaprepastila. Unakažena tjela, gore kuće, riče blago, svinje trgaju leševe, mačke jedu ljudske ruke, lice. I za to će se dobiti spomenica za hrabrost, viši čin za samostojnu i neovisnu Hrvatsku. I mnogo toga je vidio kuda god je prošao. I ni Srbi nijesu bili svetci naročito na „Šentilju“ kako su proglasili neki novi prijelaz neke granice, ali ga nisu zvali, nisu zvali ni Kraljevića Marka dok su trgovali oko Šentija u kasnim noćnim satima predajući neke terete. Jedino kada je koji poginuo sahranili su ga s novim imenom Stevana Sinđelića.

Sjetio se ushićenosti kod Hrvata na početku ratnih orgija kako su bili uvjereni da će se sa Srbima sve brzo završiti. U drugom ratu jedan ustaša goni sto Srba pred sobom i trojica, četvorica ih bacaju u bezdan neizmerljive dubine. Sva događanja oko remetilačkog faktora će kratko trajati. A kada su stari i nemoćni morali da ostanu jer nemaju kuda došli su probisveti i bitange i nepošteno im odnosili što je bilo vrednije. Doznao je da su stare osobe mučenički zlostavljane na sve strane među zaraćenom braćom. Bilo je raznoraznih prizora i njihovo opisivanje dalo bi pripovitku ili roman a mnoge sudbine u ljudske nesreće ostat će nezapisane i nepoznate kao da se ništa nije dogodilo i kao da ti ljudi nikada nijesu ni živjeli. Ostat će bez groba i nadgrobnog kamena, a toliko ima kamena na zemlji.

Morao je proći kroz Knin. Grad je bio pun naroda i dosta muškarije po gradu kao da nije rat. Bilo je zabave i pjesme po kafićima i gostionicama. Kružile su priče da se u Kninu dobro živi. Koga nije preplavilo siromaštvo živio je za ratne prilike dobro. Pogibije je bilo i masovnih grobnica dobrovoljaca onih koje se nije moglo vratiti u zavičaj i to je lebdjelo iznad grada i peklo kao rana. Nekada kad je ratovao s Turcima narodna tuga bila je teška kada Turci provale i nastanu pogibje, a ovdje ratuju ljudi iste kulture i jezika koji su se doskora grlili i pjevali zajedno, a sada svi oplakuju mrtve i Srbima prijeti opasnost da budu istjerani iz svojih kuća i rastjerani po svijetu. U prolazu čuje se o protiv zakonskom trgovanju naftom i bogaćenju ratnih profitera i sad koliko boravi na zemlji već je toga dosta naučio i saživio se sa svakodnevnicom otimačine i pljačke, kako u Zagrebu tako u Spliti, Rijeci i Osijeku pa ni u Kninu nije moglo biti bolje. Vrati se u Zagreb i tu je mogao vidjeti paradiranje mladih pukovnika još gotovo golobradih; general „bojnika“ i povlačenje od vatrišta onih koji su vatru upalili rušeći državu govoreći i kličući: - Zadatak sam izvršio! - . Sjetio se i političkog linča u Saboru i još ga veća dosada stane mučiti.

Nekoliko dana kasnije krene na konju kojega je ostavio na kraju grada. Nije opet razmišljao u kom će pravcu. Jahao je cijelu noć ni sam ne zna ni kuda ni kamo. Odjednom se nađe u mjestu Bužimu. Sve mu je ovdije bilo neobično. Znao je da tu njega nešto veže, ali sad mu to bilo svejedno. Ušao je u neku ravnodušnost. Brojnost stanovništva i odjeća na ženama koje su se vidjele opomenu ga da je među Muslimanima. Sjeti se što mu je na polasku rekao Bog i zato odluči da se izgubi i odatle što prije ode. Nije želio da hoda po mijestu nevidljiv pa kako se proveo. Zbog brojnosti stanovništva siromaštvo je bilo veliko. Trgovalo se svim i svačim samo da se nekako preživi. Nije prisluškivao njihove razgovore. Nije osjećao žaljenje što su njihovi preci napustili Hrista jer su sigurno našli neku duhovnu snagu od koje se po odlasku Turaka nisu mogli odvojiti i sada ih ona zgodno dijelo od pravoslavaca i rimokatolika, a rekoše da su kao muslimani po vjeroispovisti priznati kao narod, nacija. Njega više ništa nije čudilo. I njima se činio čudnovat i što tu radi i on je to osjećao. Zato je gledao da što prije ode. Nije navraćao u gostionice već se oprezno kretao da ga uhvati policija. Na izlazu iz mjesta susretne jednog gospodina. Kada ga vidje gospodin se začudi. U gospodinovim očima je osjetio želju da siđe s konja. Sjahavši s konja krene u susret gospodinu. Nisu pružili ruku jedan drugome nego su skrenuli u zaklon jer su se ljudi slabo kretali izvan mjesta. Konj je imao paše a njih dvojica sjedoše iza živice. Razgovor je započeo gospodin koji reče da se zove Denis. Ime je dobio po želji svoje babe koja je bila Hrvatica. Željela je da imenom bude blizak i Hrvatima i Srbima i svim drugim ljudima drugih naroda koji nose to ime. Rekao je banu Jelačiću da je veoma, svim što se zbiva razočaran. Ovde je trenutno, a inače boravi u inozemstvu. I smatra da sada ovde nema s kim da se malo razgovara iako je konjik neobičan mora da razgovara s njim. Ban Jelačić mu kratko izloži kako je došao na Zemlju i šta je sve doživio a ovdje je zalutao i našao se u ovoj zavrzlami tamnog vilajeta.

Gospodin Denis mu reče da je tamni vilajet mogao biti osvijetljen da je bilo više pameti. Obični ljudi su nasjeli propagandi izvana koja je obećavala mnogo novca samo da uspostavi demokratiju. Posebno se mislio da će islamske zemlje koje su bogate naftom i da nitko u Bosni i Hercegovini bar što se tiče muslimana neće morati raditi. Ne treba mnogo kazivati koliko su te zemlje bile ljubomorne na afirmaciju žena među muslimanima i njihovo odijevanje, manikiranje i što je u gradovima prorijeđeno rađanje, ali to je počelo da se događa i u selima jer velik broj dece treba izvesti na put i žena umorna rađanjem nije moćna da ih odgaja i otac nije u mogućnosti da im pripremi dovoljno hrane i da ih sve školuje. Bilo je dobro što su ljudi išli u druge zemlje i unosili novine u svoj vlastiti dom, a Bogu smo se molili kao naši preci od islamizacije do naših dana.

-  Nekada su se islamizirani Hrvati i Srbi smatrali – domaćim Turcima – i prema kršćanima nijesu bili milostivi. –

Gospodin Denis preko ovoga preplovi nije ništa ni branio ni odobravao.on je jadikovao za vremenima kada nije bilo sukoba i kada je vladao sklad među ljudima pa makar i sve bilo prividno. Posebno nije mogao zaboraviti napredak u ovom kraju kada su ljudi izašli iz rđe podizanjem velikog kombinata i kada se on političkim mahinacijama urušio. Napomenuo je da ni među Muslimanima nema velike ljubavi pa kako god se ta imenica pisala velikim slovom. Kada su ostali bez turskog kišobrana, muslimani su ostali u svojoj uspavanosti. Pravoslavni Srbi su se okrenuli Srbiji, rimokatolici se oprijedeliše i odoše za Hrvatima istina je, nešto kasnije od Srba. E sad ćeš shvatiti da se muslimani nijesu osećali kao Turci iako su javno to pokazivali jer ne preuzeše ništa iz turske umjetnosti, već se okrenuše, oni čiji su preci bili Srbi počeše stvarati po uzusima srpske poetike, a čiji preci bijehu rimokatolici  i sada Hrvati prikloniše se hrvatskoj poetici po stvaralaštvu. Islam nije smetao. I izmješanost je imala svojih prednosti. Istina je, da su na vjerskom planu bila velika zahlađenja i netrepeljivost i u vrijeme austrijskog bana Benjamina Kallaya se nastojalo to ujednačiti kad je on sve stanovnike Bosne i Hercegovine nazvao Bošnjacima. Prvi Hercegovci ostaše ravnodušni na to jer su oni Hercegovci i jedni, i drugi i treći. A što ja to tebi tumačim kada ti to znaš. –

-  Ne znam – reče ban Jelačić: - ja sam stvarni ban Jelačić i Hrvati me pjesmom dozvaše - .

-  Čuo sam i ustaše u inostranstvu da pjevaju: - Ustaj bane... Aveti rata gospodine dozvaše taj naziv – Bošnjak – sada ponovo.

I Muslimani to prihvatiše. Uskrsnu kumstvo Benjamina Kallaya. Nije im pravo što su od vijeroispovijesti dobili nacionalnost, zamisli da makedonski muslimani budu bošnjaci time zamaram, ja sam usamljen i tako glavinjam. A još ima jedan kuriozitet. Da je dobro da su došli ratovati mudžahedini da bi izmijenili gensku strukturu tih kako ih sada zovu Bošnjaka. Sve je, gospodine, moguće Turska će vladati Evropom. Ono što nijesu nekad mogli sultani uraditi silom to će rađanjem Turci uraditi s demokratskim evropskim zakonima. Ništa Evropa nije naučila na Balkanu. Izgleda da ni mi ništa u Jugoslaviji nismo naučili od Evrope pa neki naši odoše da uče nešto u bližnjoj Aziji. –

Ovo kazivanje podsijeti bana Jelačića na kazivanje profesora Želimira Livadića i Sofije Mlinar.

Gospodin Denis prileže po zemlji i to mahinalno učini i grof Jelačić. Sreća je bila što se konj nije oglasio frktanjem. Putom je išla grupa ljudi sve mladi i odjeveni kao vojnici nove vojske. Gospodin Denis mi reče da oni nijesu nikakvi vojnici već su liferanti za vojsku i ratni profiteri. Kupuju oružije, cigarete sve što se može kupiti i kada prodaju ne znaju koliko novca da cijene robu. Najbolje bi bilo da nije bilo rata. Oružije ovakvi kao ovi kupuju na sve strane: iz arapskih zemalja, Latinske Amerike i da ne idem dalje. Kupuju ga i od Hrvata i Srba, a kad budeš prolazio dalje po selima vidjet ćeš kako jedni pate, a drugi žive dobro. Budi oprezan da se ne prevariš i ne pomisliš da je koje od sela srpsko. U drugom ratu muslimanska hundžar divizija je mnoga srpska sela opustijela, što nijesu poklali rastjerali su ih da se nikad više ne vrate. Imali smo mi velka prava u Titovo doba. Islam nije bio na meti toliko jer ga ljudi hrišćani nijesu razumjeli, a kasnije poslije naftnih šokova islam je u našem evropskom miljeu za nas cvijetao. Imala je Jugoslavija posle Velike Britanije najveću orjentalnu biblioteku. Jedni ruše manastire, a oni drugi džamije. Stradava velika umjetnost. Grof Jelačić je malo šta razumio. Osjetivši one ratne profitere poželio je da ode odatle što prije. Gospodin Denis mu spočitnu da se ban Jelačić i nije baš proslavio u borbi s Turcima oko Podzvizda.

-  Ja ću vas gospodine osloviti titulom grofa iako ne vjerujem da ste vi ban Jelačić. Mogu vam reći da ima muslimana koji uzimaju krićanstvo. Krste se u protestantskim crkvama, a to lako podnose jer znak krsta ne stavljaju na sebe ni s lijeva na desno, ni s desna na lijevo. To je zanemarljiv broj, ali i istina koje se ne bi svidjela hodžama i hadžijama da je znaju. Vrati se odakle si i došao samo pazi da ne uđeš u minsko polje, raznijeće i tebe i konja. – Od umora grof Jelačić zadrijema. Sve što je čuo bilo je za njega zamorno.

Probudio se i pored njega nije bilo gospodina Denisa. On se sigurno uplašio kada je bolje razgledao njegovu odjeću i uočio da je krojena kao ona sa banova spomenika i lice mu je mlađe nego što je ban imao godina kada su ga pokopali. Jahanje se nastavilo i opet je pustio konja da ide kuda hoće. Projahao je pored Velike Kladuše videvši kako propadaju pogoni velikog kombinata i vidi kako ljudi žalosno prolaze pored njih. Došao je u Karlovac i preko Karlovaca ponovo u Zagreb. Osjećao je neki nemir i nešto ga je gušilo.

Šetajući gradom nikom potreban gledao je u vedro nebo i osjećajući proljeće čuo je razgovor dvojice stranaca koji su govorili njemačkim jezikom. Grof Jelačić nije zaboravio njemački jezik, ali nije želio da s njim razgovara. Oni se nijesu osvrtali na njega i smatrali su da ih on tako čudno odjeven i ne razumije što oni govore. Napomenuli su da se spremaju dva vojnička i ratna poduhvata: jedan je nazvan „Bljesak“, a drugi je nazvan „Oluja“. On se sjeti onog razgovora u vinogradu one noći kada je moćna eminencija tada najavila mogući rasplet: - sve će trajati dok budu trajali naši interesi. –

Ban Jelačić se probudio nedaleko Pakraca. Ovdje su mirovnjaci organizirali susrete razdvojene rodbine koji se ne vidješe godinama. Pored izlijeva osjećanja i suza zagrljaja lebdjelo je nešto zlokobno u vazduhu. Nisu se samo tu kazivala bolna preživljavanja u razdvojenosti i gubici milih i dragih, nego se tu trgovalo i naročito kupovala nafta jer se približavala proljetna sjetva da bi se izbjegao udar po novčanicima koji su bili prazni i da bi trgovci naftom makar malo manje zaradili. Na drugoj strani su neki tipovi zadovoljno trljali ruke jer će „Bljesak“ bljesnuti neće biti ni staro ni drugo.

I nije se prevario. Ovi susreti u organizaciji mirovnjaka, ma kako izgledali da će proći bez krvi, bili su zlokobni. Ovu zlokobnost je najavljivalo i toplo prolijeće. Ljudi su se razmijeli i započeli proljetne radove po vrtovima i voćnjacima i procvjeta sve voće od najranijega do najkasnijega prije kalendarskog početka prolijeća. Dođoše mrazovi i spržiše sve. Došao je „Bljesak“ i svojim stravičnim mislima, željama i strijelama stade pistošiti po Pakracu i oko Pakraca. Ova ofanziva bila je krvava. Ljudi su odlazili od svojih kuća pod kišom olova i krvi. Vukle su se kolone cestama traktora, automobila i kamiona; tonule ljudske sudbine u neizvjesnost i beznađe.

Uništavana su prazna sela koga su starog našli bljeskaši su ga dotukli. Odvozilo se sve iz opustijelih kuća čiji vlasnici neće moći tu da se vrate.

Svako čudo traje tri dana i sve se polako smiruje i navikava kao kad se sahrani mrtvac. Imali su posla lešinari i pljačkaši.

Novine su pisale onako kako su pisale, a radio i televizija odradili su svoj deo posla; stranci su otišli a sigurno ihje bilo da to sve vide i da se zabave. U Zagrebu su sve to opravdavali i lako su to mogli činiti kada su dobili odobrenje. Slavila se pobjeda jer je bilo čime slaviti. Ostali su puni torovi i obori: podrumi i smočnice. Klala se stoka za svetkovine. Ljudi prognani lutali su cestama i zaustavljali se kad se umore tu ostanu ili idu dalje i opet stanu i zaustave se u nekoj staroj kući ili kakvoj pripremljenoj ostavi u kojoj će prognani stanovati, a vlasnici popravljati svoj kućni proračun.

Ban Jelačić se počeo dosađivati. Njega nitko više nije spominjao i pjesma kojom su ga zvali bila je zaboravljena. Ali neka sila nije dala da i u najtežim prilikama glasno zazove: - Bože smiluj se! – Gledao je uplakane prognanike, uplakane kada su sahranjivali poginule mladiće, ali nije zazvao Boga, sve je to gledao i pitao se dokle će trajati i dokle će izdržati.

Došla je – Oluja – meki trbuh Hrvatske postao je mekši, najmekši u njezinoj povijesti. Znao je po predanju da su ti krajevi uvijek bili naseljeni i Turci koji su nekad bili sila nijesu dozvolili da ti osvojeni krajevi budu pusti, već su silom tu naseljavali srpsku raju odakle se u neizvijesnost otputila pred njihovom silom hrvatska raja. I Austrougarska carevina je poslije isterivanja Turaka iz tih krajeva naseljavala narod i odabirala graničare za graničarsku službu, a eto, nova vlast izgoni vojnim pohodom svoje stanovništvo. O tome je samo razmišljao. Vlast je bila vesela i slavodobitna što je u – Bljesku – isterala toliki narod, a doznao je kad će izvesti – Oluju - . Doznao je to od jednog redovnika koji je bio sam u sebe zaljubljen što je mogao da bude blizak vlasti. U sumraku je razgovarao s njim latinski, a ovaj je osjetio toliku sreću i draž što razgovara s nekim ko zna dobro latinski i svakako je mislio da je taj neko došao iz Argentine, ali kad se bolje zagledao redovnik vidje da mu je sagovornik malo neobičan i odjeven kao spomenik na Jelačić Platzu i malo se trgnu.

-  Vi ste onaj čudak što tako dugo luta – i nabroji mu sva mjesta gdje je bio – pravo je čudo što vas policija nije strpala u zatvor. Idete među Srbe i tamo kazujete šta se ovdje događa. Imam milosrđa za vas i neću vas prijaviti policiji, ali zato odlazite što dalje odavde kud znate. Ovdje se sprema vojska i redarstvo za oružani pohod na Srbe, sprema se – Oluja – sve da to i kažete Srbima ne mogu se odbraniti. –

-  Več bih otišao, ali osjećam neki razlog zašto ne odlazim. A može policija i da me ugrabi i zatvori, ali bi bilo bolje da policija misli i pazi šta radi.

-  Vi prijetite! – i redovnik udari glavom u platanu i smuti se.

Ban Jelačić je mislio da je – Oluja – taj veliki razlog da još ne zove Boga i to ga umiri. Nije mogao ništa učiniti a to sve zaustavi. Nije trebalo dugo čekati i oluja je počela.

Praznila se Krajina silovala se historija. Svaki silovatelj nosi u sebi nešto divljačko i monstruozno i hoće da živo tkivo pretvori u bezličnu masu. Praznila su se sela i gradići, mukala su goveda, lajali psi, skičale svinje. Pri polasku ljudi nisu ljubili kućni prag. Imao je osjećaj da Srbi jedino znaju to, da odlaze i da im nigdje nije urezano u svijesti kako su tako isto odlazili njihovi preci ispred nekrštenih Turaka s Kosova i Metohije, a oni bježe ispred krštene – hrvatske vojske – koja ih protjeruje s njihovih vijekovnih ognjišta. Vojska je bila pripremana, pelcovanje da bi se zatomio strah u hrani i napicima se dodavalo tajanstvenih dodataka i već dotle se stvorio sloj bogatih diletanata koji se mnogo ne uzbuđuju oko ratne hajke nego svojom snobovštinom će predobiti mnoge intelektualce uništene srednje klase da im se dive i dodvoravaju, i hvaliti njihovo kreiranje novih normi ponašanja i razbuktavanja „domoljublja“.

Hrvatska je proglašena slobodnom. U svijet se krenulom s AVNOJ-em za utvrđivanje granica koje su priznali iz svijeta, a koje su bile administrativne. Na tim granicama su podizani zidovi visoki i široki, a iza tih zidova su oni koje je njezina vojska prognala. Duhovno se uznosilo proglašenje: „Nezavisne i samostojne“, a ZAVNOH-a, to je po sadašnjoj logici proustaškog lobija bio trač, ali za svijet to mora biti kamen temeljac. I oni koji su iz svijeta bili silovatelji povijesti na te razlike i nisu pazili i tako se stvorila simbioza NEZAVISNA – ZAVNOH-a tvorevina. Sada je iz svijeta mole da se uspostavi pristojan odnos pema preostalim Srbima, a što ih svaki dan ubijaju pa to se događa jer je vojska nervozna pa poneki od njih uspostavi ravnotežu u sebi.

Vozi vlak iz Zagreba u Knin. Tome drogiranom veselju nema granica. Novi bogataši nemaju vremena za velika slavlja. Neka na slavlja idu oni koji su donijeli odluke za njihovo lagano obogaćivanje. Sad nemaju šta da rade. Ostali su bez posla i sada se mogu zabavljati koliko hoće. Oni drugi haraju selima. Nema televizije drugih zemalja da to slikaju. Oni su se nauživali tih zabava i das odlaze da izuče utiske.

Ide ban Jelačić pustom Krajinom ide kuda hoće jer je sve opustjelo. Samo pljačkaši haraju pustim selima. I on još nema snage da ode, pa to što gleda kao i da ne gleda. Sjetio se razgovora u Đakovu s onim što je bio porijeklom iz Zrina i donese odluku da ode u Zrin. Zrin je kod okolnog srpskog stanovništva sa svojom prošlosti živio u sjećanju na Zrinske koji kao gospodari grada Zrina ne ostaše u teškom sećanju naroda. Ona zvijerstva koja su radili stanovnici Zrinja u II ratu gdje je kružila priča kod Srba da je poglavnik Pavelić kao svećenik između dvaju ratova živio u gradu ostala su u naroda kao teška vječna mora. Došavši u Zrinj, i ono nešto kuća što se podiglo posle Drugog svjetskog rata sada je bilo pusto. On je očekivao da će tamo naći mnogo nekadašnjih stanovnika Zrina, Hrvata koji su godinama očekivali da im se Zrinj vrati i ispravi nepravda koja im je bila učinjena kad je u Saboru u Zagrebu donesena odluka da se u uništeni Zrin ne mogu vratiti. Nije našao gotovo nikoga. Sretne jednu baku koja mu ispriča da je jednoj mladoj ženi dok je čuvala goveda sletjela vel’ka ’tiču’rna i rekla da taj narod mora otići jer mu nema spasa. Jedino su pljačkaši koji gore dođoše pustoše ovo istureno naselje kao i poslije – urote Zrinsko Frankopnske i smaknuća Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mestu. Uzajamna osveta je ponor prokletstva i za nju nema blagoslova ni na nebu ni na zemlji. Nema medenih rosa, nema ozona poslije kiše, nestat će ozonskog omotača oko zemlje sve zbog ljudske nezaježljivosti za novcem gdje je proizvodnja oružja na prvom mjestu. Mnogo toga je čuo ban Jelačić od ljudi kada bi se pritajio kao nevidljiv. Da se popne na gradinu nije mu se išlo jer je sve oko kamenog zdanja bilo zaraslo i nije bilo staza. Došao je u blizinu groblja vođen ruševinama crkve Marije Magdalene gdje je ostao djelić njene lijepote, kamena rozeta, a sve okolo naličilo na divljinu.

I poslije osvete neće doći do uskrsnuća Zrina. I da nije bilo samoubistvenih poteza i rešenja u povijesti on bi ostao periferan i nezanimljiv. I gradnja nove ceste prema moru od Zagreba do Splita zaobilazila je Zrin. Ispod Spreče bi se morao prokopati tunel i vezivati Zrin za tu cestu, a to se vlastima u Zagrebu nikad neće dopasti. I poslije osvete Zrin ostaje rak – rana koja će se sada držati pod debelim zavojima zaborava.

Ban Jelačić se našao na mnogim graničnim prijelazima. Tamo je vidio ozbiljna lica carinika tako ozbiljna i pametna koji nastoje zatomiti svaku glupost jer sada imaju dobru službu, veliku, veliku odgovornost jer to novo inozemstvo više nije zanimljivo i baš zato što nije zanimljivo mora se biti ozbiljan i oprezan i pokazati se pametan da shvate tko je s druge strane granice, pametni ljudi i lijepi Hrvati. I s druge strane granice pred novim inostranstvom treba biti razuman i dokazati da je svijest ovamo o srpskoj državi uvijek bila na visini. I oni čuvaju svojoj hleb i dobru službu i u odnosu na druge kako žive, ovdije je blagostanje. Sjećao se smutnih vremena iz doba dviju carevina i tih prijelaza kod Kostajnice i Podova (Dvora na Uni) i onog mutnog ozračja gdje je svijetlost u tami samo tinjala. Zato je donio odluku da ne ide prjeko tih prijelaza. On mora otići u Petrovaradin do kuće u kojoj se rodio a i on je nekad bio vojnik pa će već naći priliku da pređe tu novu granicu koju je svijet udario po želji nove hrvatske države.

Čekao je priliku da ode preko Dunava i uz rijeku Savu. Dotle se dosađivao. Od onog raspjevanog raspoloženja koje je našao kad se ponovo pojavio na Zemlji nije ostalo ništa. Narodu se činilo da je u snu ostao u siromaštvu. Narod je očekivao od privatizacije da će novi vlasnici uspjeti da osiguraju zaradu kao što imaju radnici u razvijenim zemljama, a ovima opet nije bilo na kraj pameti da se brinu o radničkom standardu, nego da cijede znoj. Divlji kapitalizam je karcinomno rušio standard. Obećavala mu se svijetla budućnost i da će Hrvatska tako ojačati i postati regionalna sila. Vanjski dug je bio toliko visok, da je premašivao dug nekadašnje zajedničke države. Obični ljudi su se gušili u prebiranju vlastitih misli i nisu znali odakle da počnu i kako se u svemu snaći. O svemu je zamorno razmišljati. A onda se javilo Kosovo. Opet silovanje historije. Srbi moraju dokazivati da je Kosovo i Metohija njihova i sva uvjerenja da je Kosovo kolijevka srednjovekovne srpske carevine bila su uzaludna. To je još pamtio jer i on je bio ilerac i tada se učilo da su Južni Slaveni potomci Ilira.

Započelo je bombardovanje Jugoslavije ili dijela Jugoslavije. I kad je čuo da je bombardovan Novi Sad imao je jakih razloga da ode opet pred svoju rodnu kuću u Petrovaradinu. To ga je zateklo u Baranji. On je projahao kroz Baranju kad je prvi put boravio u Osijeku i vidio da je u Baranji sve nešto drugčije nego u Slavoniji. Sve ustanove imaju plave table na sebi ispisane latinicom, ćirilicom i mađarskim jezikom. Za sadašnje vlasti izbačena je ćirilica. I Baranja je bila Vojvodina, a Sremom se direktno upravljalo iz Beča kao i cijelom Vojnom granicom. Sada je ta posebnost u Baranji bila ukinuta. Znao je da može prijeći granicu kod Tovarnika i tako je i bilo.

Došao je u Novi Sad koji je sada bio tučen iz neba. Mislio je zašto tuku Novi Sad, vojska te male Jugoslavije je izašla iz kasarni to je vidio po noći i stalno je u pokretu i ne puca ni na koga niti koga napada a avioni je traže i uništavaju mostove i sve što stignu. Sjeti se kad je vojska kojom je komandovao rušila Novi Sad. To je bila revolucija i vojska je uništila revoluciju. Sada nema revolucije ali se Kosovo i Metohija otima to luje kuda god prolazi. Uspio je prijeći preko mosta – tvrđave i došao pred svoju rodnu kuću. Most su danonoćno avioni gađali bombama. Ispred njegove rodne kuće na uglu je bio pogođen krov bolnice. To je bila bolnica za vojsku i bomba je srušila krov. „Milosrdni“ anđeo ubija i bolesne ako se zateknu gdje on šalje kroz bombe svoje milosrđe. Njegova kuća je bila siva i neugledna kao i sve zgrade tu od velike građevinske i historijske vrednosti. Toliko su ga zvali za vrijeme jedinstvene države, a nitko nije htio da pomogne da se kuća malo uredi. Bilo je ljutnji i od naroda što je ploča koja je na kući označavala ime grfa Jelačića i kasnije bana bila uništena. Nekako je preko noći preveo konja preko mosta i jahao kud ga je konj nosio. Jahao je uz Dunav i došao do ušća gdije se Sava ulijeva u Dunav i opet uz Lučki kej jahao do mosta. Rekoše mu da je zgrada koja je bila bombardovana nekadašnji Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. To se činilo sumanuto rušiti zgradu koja je pripadala nekadašnjem ideološkom protivniku. Ostavi konja u obližnjem grmlju, pođe mostom.

Grad nije u tom dijelu imao struju i on se tako prokrijumčari da vidi što će se dogoditi na mostu. Našao je zaklon iza ukrasnih grmova i gledao. Ljudi su se okupljali na mostu i oko mosta. Bilo je muzike i razgovora i svako je nosio na sebi znak s krugovima kao da je već osuđen da će bomba pasti na njega. Shvati da je zalutao i previše se prepustio snazi konja koji ga je nosio jer nije išao od grada do grada. Ode do zdanja ispred kojeg su dva spomenika dvojice vladara. Nisu bili srušeni i on donese odluku da ode odavde jer da ide dalje svud će videti razaranja. Bilo mu je jasno da bi svijet bilo lako srušiti. A ne treba ga ni rušiti. Uništenjem ozonskog omotača oko Zemljine kugle srušit će se sam. Prošao je ulicama i nekako se dočepao čamca na obali rijeke i prešao na drugu stranu.

Gledao je granatiranje Dubrovnika. U gradu su palili automobilske gume simulirajući požar. Bilo je mnogo i traktorskih guma od kojih je plamen bio moćniji. Grad je bio pun vojske, a govorili su da je grad razvojničen još u mirna vremena. Uz obalu su bile topovnjače. Ako se nije željelo ratovati što će u gradu tolika vojska i na moru ratni brodovi? Ovde u Beogradu nema vojske ljudi od bola pjevaju i plešu gledajući u nebo odakle dolaze avioni sa smrtonosnim teretom. Čuo je da se saznalo da neki piloti ne uspijevaju izbaciti bombe na zadane ciljeve, a možda to učine i voljom Boga, i da ih spuštaju u Jadran. Čuo je i to da bacaju bombe sa osiromašenim uranijem, a što je to nije znao, i da vjetar odnosi radioaktivnost i u Beč i Budimpeštu i Zagreb i Ljubljanu i dalje, dalje. I svi se iz okruženja okomili na Srbe i dali svoje avionske ceste s kojih uzlijeću avioni da ti avioni tim grdnim bombetimana ubijaju ljude i ruše kuće i bolnice. Govorili su da štede Crnogorce. Ia tako će u plavom Jadranu počivati te ogromne bombetine jer je vidio one koje nijesu eksplodirale i koliko nije htio ništa da uči o bombama zahvaljujući tome što je bio vojnik nešto mu se nametnulo da zapamti. I opet nisu Srbi samo tako darovani jer u Srbiji ne žive samo Srbi. I oni ostali su trpjeli i nisu slali blagoslov u nebo zato što padaju bombe. Izgledalo je da samo Šiptari očekuju od „Milosrdnog anđela“ dobrobit. Oni se množe i rađaju da preplave Balkan i ostalu Evropu. Da li će tako biti jedino Bog zna. Ban Jelačić zadrhta kada pomisli na izreku jednog turskog funkcionera kada je izgovorio: - Turska od Jadranskog mora do Kineskog zida. – i ako bi mu Bog dozvolio on bi bio sultan u Briselu. I sad mu se činilo da je sebi razjasnio onu EPP poruku na živom prozoru za sve tajne kada djevojčica kaže djevojčici: - baš me brine kuda ide ova Evropa! – pusti trač uzmi ranč. –

Vraćao se mislima u dane kad je poslije – Oluje – jahao je kroz Ravne kotare i kad je vidio kako ruše tamo neki i rasipaju snagu, kulu Janković Stojana i to rasipanje povijesti i u isto vrijeme silovanje više ga nije čudilo. Sjećao se pada čuvenog mostarskog mosta u Neretvu i srušio ga je Hrvat. Svijet se nije toliko uzbuđivao, ali kad su Srbi srušili Ferhat pašinu džamiju u Banjoj Luci svijet je jadikovao i na Srbe bacao drvlje i kamenje. Kad su Muslimani srušili manastir Žitomislić svijet se nije uzbuđivao. I kada se ponovo podizala džamija na mijestu Ferhat pašine džamije i nastale teškoće svijet se toliko uzbudio da je malo manjkalo da se Ferhat pašu proglasi svetim.

Ban Jelačić se sve više dosađivao i nije se zamarao sa svim time što se događa. Što se tiče pjesme: - Ustaj bane Jelačiću – ona je otpjevana i svi su glasovi zamukli koji su je črkutali. Odveo je konja u Ivanjski ili Crkveni Bok sasvim svejedno i ostavio ga među konjima. On se nekako došlepao u Zagreb i prebivao sa slijepim mladićem. Dosađivao se i nije znao kako će sve to završiti. Nije znao zašto ne ide odakle je i došao i što on više traži na zemlji. I onaj na Trgu Republike koji je opet preimenovan u Trg bana Jelačića nije više kao što je bio. Sablja je bila okrenuta Kninu. Ta ista sablja koju su iskovali umjetnici rasparala je meki trbuh Hrvatske a da njega nitko nije pitao zašto to rade. Doznao je da će nova ploča sa njegovim imenom biti postavljena na njegovu rodnu kuću i on donese odluku da ode do Petrovaradina. Ne reče ništa slijepome mladiću onode do Ivanjskog i Crkvenog Boka da potraži konja.

Nađe konja koji pomalo tužno zarza. Takvo rzanje još nije čuo. Uzjaše konja i krene. Jedva je nekako izbasao na autoput. Jahao je neprimjećeno i onda prešao preko granice i nije nabasao ni na kakvu patrolu. Prešao je preko Fruške gore i ujahao u Petrovaradinu. Tu se ništa nije izmjenilo. I nije se tu osijećalo neko slavljeničko raspoloženje. Gradić je bio kao nekad; oronuo blijedo siv i ona ista kuća u kojoj se rodio Sin Nade Jelačić, grof, bila je jednako siva i puna neke ustajale pljesnivosti. U kuću više nije ulazio.

Počeli su se skupljati građani a onda dođoše zvaničnici iz Zagreba i Beograda. Tu je bio i pomoćni biskup đakovakosremski i mjesni velečasni s ostalim velečasnim svećenstvom. I molitve svećeničke i besjede političara bile su prožete molskom patetikom. Bilo je mlakih zagrljaja i uvele sreće što je ploča opet tamo gdje je bila. I sad ban Jelačić vide da o sebi malo zna. Sastala se zakrvljena braća i nastojali da budu zvanični i mirni i da komponiraju nekakvo svečano raspoloženje. Ostavio je slavlje i preko Fruške gore vratio se odakle je i došao. Preko Vinkovca krenuo je u Osijek. Vidjevši železničku stanicu da je pusta i da više nema toliko vlakova kao nekad sve ga još više zbuni. Konju je opet dozvolio da bira pravac. I on ga preko Nuštra povede prema Vukovaru, djelu grada koje su građani zvali Borovo naselje i odatle skrene konja i nađe se na cesti prema Osijeku. Nije to bila predratna Trpinja i sve je izgledalo jadno. Krenuo je prečacem od Klise i projahao kraj – Aerodroma Klisa – i ujahao u Tenju. U Tenju je zalutao u predratnim vremenima. Sada to više nije bila ona nekadašnja moćna i ohola Tenja s tri kirbaja u godini dana. – Nema sela što je tenja bela; tri kirbaja u godini dana...–

Slavio se u Tenji Sveti Nikola 22. maja – svibnja kada bi majka rimokatoličkog svećenika baš tog jutra nešto sadila po vrtu, onda je nastupilo popodnevno slavlje i došli su jednom zvezdaši da odigraju utakmicu s mjesnim